Rubrika "Kontroverzno": Kako zaposliti povratnike?

Šta znači održivi povratak? To je mogućnost da onaj ko se vratio u svoje prijeratno prebivalište može preživjeti od vlastitog rada. Medjutim, rad i zaposlenje jedan je od najtežih problema, sa kojim se suočavaju radno sposobni stanovnici BiH, bez obzira da li su povratnici, ili nisu napuštali zemlju tokom rata. Najveća nevladina organizacija koja se bavi problemom izbjeglica i povratnika„ Savez izbjeglih i raseljenih lica BiH „ pokrenuo je akciju potpisivanja peticije kojom se traži povratak na radna mjesta koja su ljudi morali napustiti tokom rata. Predsjednica Saveza, Mihunisa Zukić kaže:

„ Na prijedlog povratnika iz Kantona 1 gdje imamo veliki povratak, ali ne i povratak na radna mjesta, potekla je inicijativa za peticiju kako bi se pomoglo ljudima da se vrate na radna mjesta. Već imamo 10 000 potpisa od disktrikta Brčko, preko Sjeverozapadne Bosne, Sjeveroistočne i Centralne BiH. Važno je da istaknemo da nam intelektualci povratnici, školovani ljudi nisu zaposleni u gradovima.“

A kakva je zakonska osnova za povratak na prijeratna radna mjesta? Zakon o radu i resorna ministarstav su na entitetskim nivoima. U javnopsti se pominju članovi Zakona 143. u Federaciji BiH i 152. u RS. Da li su očekivanja, nade i traženja povratnika opravdana?

Glasnogovornica Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS, Branka Šljivar:

„ Članom 152 Zakona o radu koji je objavljen u Službenom glasniku RS od 2000. godine, predvidjeno je da radnik ostvari pravo na optpremninu. Radnik koji se na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu na sadašnjoj terotoriji RS, a smatra da mu je nezakonito prestao radni odnos imao je pravo da u roku od 3. mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona

podnese zahtjev , to znači do 16. 1. 2001.“

Predstavnik Saveza izbjeglica i raseljenih lica u Banjoj Luci Uroš Makić, navodi:

“Situacija je uopšte katastrofalna kada su u pitanju ljudska prava, povratak, zapošljavanje, investiranje u zapošljavanje . Tako na primjer u gradskoj upravi u Banja Luci radi 200 ljudi, od njih su

samo dva Bošnjaka. To je katastrofa... inače povratak u Banja Luku je katastrofalan.. od 50 000 se vratilo 12 000. Povratak Hrvata je 2/3 posto … to se ne može tolerisati, a jedan od osnovnih razloga je upravo nedostatak posla“. Glasnogovornica entitskog Ministarstva rada u Banaj Luci Branka Šljivar tvrdi :

„Nema diskriminacije u RS. Ni polne, ni vjerske ni bilo koje druge… svi su na tržištu rada ravnopravni….uostalom nakon sporovodjenja privatizacije mnogi radnici su ostali bez posla…i oni traže posao na ravnopravnom tržištu rada, kao i oni koji su se vratili u ranija staništa.“

Dok Zakon o radu RS-a članom 152. pradvidja samo izvjesnu novčanu nadoknadu za one koji su bili u radnom odnosu do decembra 1991.- dakle ne i pravo na povratak na radno mjesto, Zakonom o radu u Federaciji BiH, član 143. predvidja drugačije. Pomoćnik ministra za rad i zapošljavanje i predsjednica Federalne komisije za provedbu clana 143. Džana Kadribegović pojašnjava:

„ Član 143. jedan je instutut naslijedjen iz ratnog perioda kada su radnici zbog nedostatka posla upućivani na čekanje, ili su samovoljno ili po pritiscima napuštali posao . Zakon o radu je predvidio da se radnici u roku od tri mjeseca po stupanju na snagu Zakona mogu obratiti poslodavcu da se prijave na čekanje posla odnosno radno mjesto. To znači da je taj rok bio do 5.5. 2000. godine. Odnosi se na sve koji su na dan 31. 1991. bili u radnom odnosu. U suprotnom im je poslodavac dužan isplatiti nadoknadu. Nemamo vjerodostojnu evidenciju, ali smo dobili podatak da je bilo zaprimljeno ukupno oko 50 000 zahtjeva…od čega je oko plolovine riješeno. Znači ima popriličan broj žalbi pred kantonalnim ili federalnom komisijom koje nisu riješene“.

Čini se da je malo nade za povratnike, čak i nakon potpisivanja peticije, jer su Zakoni doneseni prije skoro pet godina. Glasnogovornica Ministarstva rada RS-a Branka Šljivar ističe:

„ Ko nije do 16. 1. 2001. podnio zahtjev taj je zakasnio. U Ministrastvo rada i boračko-invalidske zaštite RS stiglo je od 60 000 -80 000 zahtjeva. Radnik u zavisnosti od radnog staža ima pravo na otpremninu. Za pet godina 1,3 plate, za preko 20 godina to su tri prosječne plate. Iako je riješen veliki broj zahtjeva, niko još nije ostvario pravo na naknadu jer u budžetu ta sredstva nisu bila planirana. Ipak, Vlada je to ostavila da se ugradi u Zakon o unutrašnjem dugu. RS dakle ostaje dužna ljudima kojima je priznato pravo isplatiti maksimalno tri prosječne plate. Dakle, nema vraćanja na posao, svi su ravnopravni na tržištu rada.“

Entitetski zakoni su različiti, ali ne dolazi više optimizma ni iz Federacije BiH. Džana Kadribegović:

„ To je stanje koje je na neki način završeno u smislu prijavljivanja, nije jedino u smislu rješavanja žalbi. Rokovi su davno protekli, onaj ko se nije prijavio ne može ostvariti nikakva prava…Rok za prijavljivanje istekao je skoro prije pet godina.. jedino ono što mi možemo je da se ljudi obeštete na neki način, a što se tiče vraćanja na posao, to je bilo do 5.5.2000. Toga nema više!

Savez izbjeglica i raseljenih lica BiH, koji obuhvata 90 opština na cijeloj državnoj teritoriji ne odustaje od svoje namjere da se povratnicima omogući zapošljavanje. Mirhunisa Zukić:

„Podsjećamo zadužene resorne ministre da jednostavno implementiraju postojeći Zakon o radu, da se ljudima omoguće radna mjesta, da ne rade drugi ljudi na njihovim radnim mjestima. Imali smo zaključak se izvrši razmjena radnih mjesta, da se ljudima poveže radni staž. Tražićemo kod Viskog predstavnika da se strategija za implementaciju Aneksa 7 dopuni sa Zakonom o radu, jer je potreban program dodatne strategije zapošljavanja“.