SA KONZULOM U VAJMARU

Dan je bio rijetko sunčan, kao da je inače kišni juli želio da nam pokaže svoje najljepše lice. Pošto smo iz Bona krenuli rano, autoputem koji presijeca Njemačku negdje ispod pupka, vodeći nas kroz prelijepo gorje, stigli smo u Vajmar taman da udahnemo nešto prijepodnevne svježine.

Sama ulica koja vodi u grad je potpuno obična. Nakon što smo parkirali automobil, raspitujemo se za Geteovu kuću. Jedna ostarija gospođa, koja ima modre podočnjake samo je promrmljala da nema pojma, ali druga, mlađa žena nam na njemačkom sa češkim akcentom objašnjava da se nalazimo na pet minuta hoda od centra gdje su skoro sve znamenitosti.

Istoričari bi nas rado podsjetili da su ovdje 1925 pronađeni ostaci pračovjeka iz Eringzdorfa, koji svjedoče o tome da je gradsko područje bilo naseljeno mnogo prije Geteovog vremena – još prije 70 do 100 hiljada godina. No, nakon višesatnog putovanja automobilom nas ne interesuju mutne predstave o praistoriji već italijanska kafa čiji se miris širi lijepim trgom na kojismo zakoračili.

Prvi put se grad spominje 899. godine. Najprije se zvao "Vimares", pa "Vimari" i “Vimar” da bi naposlijetku dobio današnji naziv. Samo stručnjaci za etimologiju danas u imenu ovog grada prepoznaju staronjemačke riječi 'vih' što znači sveto mjesto i 'mar' što znači močvara ili blatište.

Dakle, sjedeći jednog ljetnjeg jutra pred italijanskim kafeom na “Trgu žena” (Frauenplan) mi sjedimo, etimološki gledano usred “Svetog blatišta”.

Vajmar je dobio gradske privilegije 1410, a sredinom 16. vijeka postaje glavni grad vojvodstva ili, ako ćemo praviti paralele sa bh. istorijom - hlavni grad hercegovine. Jezičko-istorijska paralela nije isisana iz malog prsta, jer je svaka hercegovina ustvari hercegova zemlja, a naziv za njemačke velikaše bješe – hercog.

No, ovdje na trgu, već je pogled preko ruba staklene čaše, ispunjene mirišljavom okrepljujućom tečnošću, pokazuje nam da se nalazimo u kolijevci njemačke klasike. Na tabli iznad restorana piše da je u kući dvije godine živio Šiler. Pošto su i okolne uličice i barokni trgovi puni sličnih napomena u kojima se pored Šilera spominju Gete, Herder, Viland i mnogi drugi značajni ljudi, ne ostaje nam ništa drugo nego da prekinemo uživanje u kafi i pogledu na lijepe prolaznice i da prošetamo trgom do impozantne barokne građevine – najpoznatijeg vajmarskog zdanja – Geteove kuće.

Geteov prijatelj i mecena Karl August je 1792 ustupio velikom pjesniku kuću na korištenje, a kasnije ju je i poklonio. U to vrijeme je u Vajmaru živjelo svega 6000 ljudi, pa je koncentacija velikih umova po glavi stanovnika najvjerovatnije jedinstvena u istoriji. Poređenja radi, to je kao da su Ivo Andrić i Meša Selimović živjeli i stavrali u Kalesiji iz šezdesetih godina prošlog vijeka.

Naravno, u Kući je muzej, a u muzeju ljudi iz svih krajeva svijeta koji pokušavaju da se, makar za tren, približe uspomeni na vjerovatno i danas najpoznatijeg Nijemca, ako izuzmemo Mihaela Šumahera.

Namještaj, rukopisi u vitrinama, sale za prijem gostiju, biblioteka, zbirka minerala, sve je baš onako kako je to bilo krajem 18. I početkom 19. stoljeća.

Zbog dominantnog građevinskog elementa, drveta, zbog teških greda, starih škrinja i stolova ova kuća, podsjeća Konzula Dragića na domaćinske domove iz njegovog djetinjstva

A zbog čardaka i dvorišta oko kojeg je zdanje okupljeno u meni se bude slike iz Morića Hana ili Konaka knjeginje Ljubice. U Geteovom vrtu razgovaramo o davnoj sarajevskoj pstavci Fausta u Kupusovićevoj režiji.Potom se konzul Dragić sjeća kako je Ćamil Sijarić duhovito opisao susret Vuka Stefanovića Karadžića sa Geteom.

Konzulov vozač i njegova desna ruka, Selmo Eminić, je u Geteovoj kući našao nešto, što je u Bosni pomalo izgubljeno – neopterećenost, ležernost, istoriju koja vas ispunjava mirom, onu koja ima laku patinu. Ni traga monumentalnosti. Ovdje jesu nastajala genijalna djela, ali se po ljudskoj mjeri u svemu ovdje vidi da je ovdje živio dobar domaćin čije je ime bilo Johan Volfgang fon Gete.

Dok odlazimo iz Geteove kuće, mi, ljudi iz zemlje u kojoj se često umire od viška istorije, pronalazimo sve više sličnosti između Geteovog klasičnog svijeta i iščezlog svijeta Bosne i Hercegovine, onog koji je opstao još samo u sjećanju i na pokojoj staroj razglednici. Sličnosti sa Geteovim svijetom ali i nešto što je zajedničko svim građanima BiH iz Vajmara se bolje vide.

Iz ovog grada potiče i čuvena škola “Bauhaus” koja je pokrenula pravu revoluciju u shvatanju arhitekture i dizajna. Neobično je pomisliti da su betonske kule u megapolisima dobrim dijelom idejno začete u ovom idiličnom mjestu u kojem su još uvijek najviše tačke zvonici crkava.

Ne treba zaobići i činjenicu da ovdašnji Geteov duh nije mogao spriječiti naciste da u blizini njegovog Vajmara naprave koncentarcioni logor Buhenvald.

To spominjemo na kraju priče o Vajamaru, ne da bismo bacili sjenu na čuveni spomenik Geteu i Šileru, čiju je metalnu maketu konzul Dragić ponio za uspomenu, već da bi opet prizvali opomenu koju su Nijemci ugradili u temelje svoje nove demokratije – čak ni najblistaviji dometi kulture ne mogu sačuvati ni jedan narod od varvarstva; od toga ga čuva jedino u zakone pretočena slobodarska volja.