Samit bez uvjerljive privredne politike eurozone

Mnoge države EU mogle bi da se ugledaju na baltičku republiku Estoniju. Ta zemlja ima senzacionalno nizak nivo duga, skoro da ne mora da plaća visoke kamate za pozajmice. Istovremeno, Estonija je usmjerena na digitalnu privredu i biljleži jednu od najvećih stopa investicija u EU. Čudo? Ne. Estonci su uspjeli da se iščupaju iz krize tek uz konsekventnu štednju i nekoliko teških godina za građane. Naravno da ova država kao bivša sovjetska republika i mlada članica EU ima potpuno drugačije uslove nego prezadužene zemlje poput Francuske i Italije, ali možda Pariz i Rim mogu da prepišu makar dio recepta iz Talina. To je recimo mogao da bude dobar način da se otpočne samit u Briselu. Nažalost, taj samit je prošao u svađi.

Dva velika tabora u EU skinula su bijele plišane rukavice. Južne krizne zemlje traže više državnih investicija, više vremena za otplatu novih dugova i strukturne deficite. Sjeverne države okupljene oko Njemačke pozivaju na savjesno pridržavanje budžetskih pravila, istrajavaju na izjednačenim budžetima i odbijaju državnu intervenciju u privredu kroz investicije. Ovom svađom nikako se neće podići povjerenje potencijalnih investitora koji sada ne znaju kakvu privrednu politiku u eurozoni da očekuju.

Pomalo nesrećno se po liniji fronta, između dva rova, kretao predsjednik Evropske centralne banke Mario Dragi koji očajnički pokušava da kupi vrijeme plasmanom jeftinog novca, što je skoro u sivoj zoni njegove nadležnosti. Dragi, međutim, i sam vidi da ni najniže kamate i najavljeni otkup bezvrijednih obveznica nisu podstakli banke da daju više kredita – čak ni u zemljama gdje je nezaposlenost ogromna. Dragi je upozorio šefove država i vlada da je krajnje vrijeme za nekakvu zajedničku ekonomsku politiku i reforme koje će umiriti finansijska tržišta. Nakon finansijske i dužničke krize, eurozona sada bilježi krizu konjukture. Postoji opasnost da se dugogodišnja stagnacija produbi kolapsom cijena.

Ništa konkretno

Predsjednik Centralne banke upozorio je da je njegova institucija iskoristila gotovo sve adute – i da je sada politika na potezu. Dragi je tražio i jedno i drugo – i više investicija i konsolidaciju državnih budžeta. Pogledajte Estoniju. Ali lideri država nisu uspjeli da iskristališu konkretne mjere. Savezna kancelarka Angela Merkel ostaje pri svome: nema novih dugova. Njen italijanski kolega Mateo Renci insistira na više trošenja i investicija, koje bi, da je po njegovom, došle iz zajedničkog novčanika poput „kišobrana“ za spas eura. Na kraju su, nemajući kuda, okupljeni zadužili novog predsjednika Evropske komisije Žan-Kloda Junkera da predloži paket investicija od 300 milijardi eura. On je ionako to još ranije najavio. Odakle će doći te pare i u šta će biti uložene – o tome još niko nema pojma.

Jadni učinci samita dodatno su uniženi neprikladnim ponašanjem dvojice premijera. Renci je galamio kako njega nije briga šta Evropska komisija misli o italijanskom budžetu koji će on, bez obzira na pridike, sprovesti. Britanski premijer Dejvid Kameron je, sav crven od bijesa, rekao da neće plaćati cehove Evropske unije. To je, naravno, pravna nebuloza, međutim Kameronu je važnije da svojim pokroviteljskim istupima sakupi još koji poen kod evroskeptičnih Britanaca. Renci i Kameron grade svoj imidž na uštrb EU – kancelarki Merkel se na to oteo jedan ironični osmjeh. Pravi problemi su za sada gurnuti pod tepih. Ništa od vjerodostojne privredne politike eurozone.

Jedino što valja i što je dogovoreno je da pomoć u borbi protiv ebole bude podignuta za 400 miliona eura – sada će iznositi jednu milijardu. Ali ni tu nismo saznali odakle će doći novac. Makar kod ove teme je kancelarka bila odlučna da treba trošiti: Ebola je prioritet, a Nuemačka je spremna da plati i više ako bude neophodno, rekla je Merkelova. Malo je kasno to shvatila, ali barem je sada odlučna.