Sarajevo by City bus

Jednosatno razgledanje grada u ovom autobusu, uz turističkog vodiča, košta samo 5 KM. Koriste ga uglavnom strani turisti, ali gle čuda, tog dana su bili sve domaći ljudi, rođene Sarajlije, ali ima jedna caka... Ne žive više u Sarajevu. Ovdje ih zovu – dijasporci. Rasuti su, kako bi rekao Bajaga, 'kao biseri po celom svetu'. Onda, dođu na odmor, sjednu u City bus i prvo obiđu grad. Dok čekamo da svi zauzmu svoja mjesta, razgovaram sa našim vodičem Neirom Tahto i pitam je da li je neobično to što je ovoga puta grupa turista, zapravo grupa Sarajlija. „Pa, jeste. Obično je obratno, budu samo stranci, ali eto...I to ima prednosti, govoriću samo na našem jeziku“, kaže Neira. „Šta najčešće pitaju strani turisti?

Komšije koje ništa ne znaju

„Ah, svašta. Za ove tri godine koliko autobus kruži gradom, svega sam se naslušala. Recimo, neki stranci su me pitali imaju li žene pravo glasa u našoj zemlji. Zamislite! Bilo je još nekih pitanja koja su meni baš zasmetala. Pitaju da li se još uvijek ratuje u Mostaru, kako nam je bilo u ratu i kako to da imamo tri predsjednika. Ima šokantnih pitanja, ali šokantno je to što ljudi koji postavljaju takva pitanja, obično dolaze iz Evrope, po čemu ja zaključujem da oni nas uopšte ne poznaju. To su naše komšije takoreći, a tako malo znaju o Evropi. Koliko onda znaju o nekim drugim svjetskim regijama?“ pita se Neira. „Dok uđemo u Evropsku Uniju, možda će oni naučiti nešto o nama“, pokušavam da se našalim. „Pa ne vjerujem. Nismo im zanimljivi, jednostavno. Oni nemaju vremena da se raspituju o nekoj tamo, maloj Bosni, na 'mračnom' Balkanu.“ „Ali i vi i ja znamo koliko je ta naša mala zemlja lijepa“, kažem. „U pravu ste“, kaže Neira. „I oni, ti strani turisti, jako se iznenade ljepotom naše zemlje, ali i time kako i koliko su te ljepote zanemarene od strane lokalnih vlasti, ali i od građana. Svuda ima mnogo smeća, a ono što ih posebno čudi je to što BiH ima toliko voda, ali se one nemilice zagađuju. Prijatno su iznenađeni time da još uvijek živimo zajedno, jedni s drugima, bez obzira na protekla ratna zbivanja. Začude se kada vide da su u Sarajevu sačuvane i džamije i pravoslavne crkve i Katedrala“, kaže Neira zauzimajući svoje mjesto pored vozača autobusa.

Pitam je kojom rutom će City bus ići. „Njegova ruta počinje odavde, od Katedrale, zatim idemo Titovom ulicom, skrećemo desno u Alipašinu, obilazimo Koševo, spuštamo se niz ulicu Koševo ponovo na Titovu, iz Titove lijevo, pored Alipašine džamije idemo na obalu Kulina bana, odlazimo do Kozje ćuprije, zatim se penjemo na tranzit i sa tranzita, opet glavnom ulicom dolazimo ovdje ispred Katedrale. To je jedan krug koji traje otprilike sat“, kaže Neira. Ispred mene sjedi gospođa koja mi kaže: „Moja kćerka je došla iz Pariza gdje sada živi. Bila je mala kada je u ratu otišla i skoro da je zaboravila grad u kojem je rođena. Zato sam je povela na ovo razgledanje. Imamo auto, ali ovo je ipak, drugačije, atraktivnije.“

Od Katedrale do Inat kuće

I, evo nas ubrzo u Titovoj ulici. Neira govori o Katedrali, koju je projektovao Josip Vancaš u romaničko-gotičkom stilu. Gradnja je započela 1884. godine, a dovršena 1889. Napominje da u ovaj vjerski objekat stane 1200 ljudi. Desno od Katedrale je Gazihusref-begov hamam izgrađen u 16. stoljeću, u kojem je danas smješten Bošnjački institut. Prolazimo pored Markala koje je takođe projektovao Josip Vancaš. Sarajevska tržnica sagrađena je 1893. godine. „Nažalost, pijaca Markale je postala poznata nakon što je u ratu na njoj, granatom ubijeno 67 ljudi, a ranjeno 142-oje. Slike tog masakra obišle su cijeli svijet“, kaže Neira. Evo nas zatim, pored spomenika antifašistima, Vječne vatre koja je upaljena na prvu godišnjicu oslobođenja grada 1946. godine, a nije gorjela samo u periodu 1992-1995. kada zbog rata nije bilo plina. „Sa naše desne strane je Centralna banka, glavna institucija za održavanje monetarne stabilnosti u našoj zemlji, a funkcioniše po principu Valutnog odbora. Osnovana je 20. juna 1997. godine.

Vozimo se jednom od glavnih ulica, Titovom ulicom, a zatim ćemo skrenuti desno, u Alipašinu koja vodi do Koševa, gdje se nalaze sportski objekti koji svjedoče o velikom sportskom događaju koji se odigrao ovdje 1984. godine, Zimskim olimpijskim igrama“, kaže naš vodič, dok prolazimo pored dvorane Zetra i stadiona „Asim Ferhatović Hase“. Silazimo ulicom Koševo i obalom Kulina bana, pored Nacionalnog teatra, Jevrejske opštine, Latinske i svih drugih ćuprija, stižemo do Inat kuće, a to ne može proći bez jedne od sarajevskih legendi. „Na mjestu gdje se danas nalazi Vijećnica, bila su dva hana i jedna privatna kuća. Hanovi su srušeni zbog izgradnje Vijećnice, dok je vlasnik kuće zahtijevao da mu se kao naknada isplati kesa dukata, a usto, da kuća bude prenesena, ćerpič po ćerpič, na drugu obalu rijeke Miljacke, nasuprot Vijećnici i da bude u potpunosti ista kao što je bila. Tako je i urađeno, a zbog inata vlasnika, kuća je prozvana Inat kućom, što danas na njoj i piše“, kaže Neira.

Od siročeta do paše

Iz daleka, već se nazire Kozja ćuprija (Goat's Bridge), za koju se takođe vezuje jedna legenda. „Prema toj legendi, gradnja mosta pripisuje se jednom siromašnom pastiru Mehi, kojem su roditelji rano umrli od kuge, pa su ga usvojile komšije. Kao dječak išao je seoskom hodži u mekteb i ponešto čuo o sjaju Stambola, sultanu i carevoj sviti. Kasnije, čuvajući koze oko Lapišnice, čitao je knjige koje mu je posudio njegov učitelj i sanjao o dalekom gradu na Zlatnom rogu. Jednog dana primijetio je da jedna koza nešto uporno kopka. Kada je sam malo bolje pogledao, našao je nekoliko ćupova blaga. Ostvario se njegov san. Otišao je u Carigrad, učio u najboljim školama, stupio u carsku službu i postao paša. U sjećanje na koze i nađeno blago na Miljacki, Meho podiže most koji nazva Kozja ćuprija. Ipak, danas se smatra da je ovaj most nastao u vrijeme velike akcije sređivanja putne mreže u vrijeme Mehmed-paše Sokolovića, kada su izgrađeni i drugi poznati mostovi u BiH, kao kao što je Arslanagića most kod Trebinja, Stari most u Mostaru i na Drini ćuprija“, govori nam Neira. Penjemo se na tranzit, odakle se Sarajevo vidi kao na dlanu. Od željezničke stanice na Bistriku, puca pogled sve tamo do naselja Ciglane. Silazimo do stare gradske jezgre, Baščaršije, koja je već puna turista i golubova. Bijela tabija se još uvijek obnavlja, a krov Jajce kasarne samo što se ne sruši. Ipak, ako ne dođete na Baščaršiju, ne pojedete ćevape i ne napijete se vode na Sebilju, smatrajte da niste ni bili u Sarajevu. Ili je i to možda, jedna od ovdašnjih legendi?

Parižanka na upoznavanju rodnog grada

Na kraju jednosatnog razgledanja, koje još uključuje i detaljnu priču o Gavrilu Principu, pošti na obali Kulina bana, spomeniku stradaloj djeci Sarajeva, naselju Ciglane, Marindvoru, Trebeviću i ostalim znamenitostima grada, sve tamo do Zemaljskog muzeja, utisci su izvanredni. Vesna i Zoran Stikić su oduševljeni. „Pošto smo mi rođene Sarajlije, uglavnom nam je sve poznato, ali eto, sad smo neke stvari prvi put čuli“, kaže Zoran, a Vesna dodaje: „Oduševljena sam pošto nisam na neke stvari prije obraćala pažnju, jednostavno ih nisam vidjela. I čula sam neke činjenice o Sarajevu koje ranije nisam, iskreno da vam kažem. Baš mi se sviđa.“

A evo i mlade Parižanke, rođene u Sarajevu. „Ja sam Vesna Miloš. Živim već dugo u Parizu, a sada sam došla na ponovno upoznavanje svog grada, činjenica koje nisam znala i istorije koju nisam poznavala. Ovo je prava stvar,“ kaže ona. „Da dovedete nekog od vaših prijatelja Francuza, šta biste mu prvo pokazali u Sarajevu?“ pitam. „Sada kad sam daleko, još više volim ovaj grad. Vidjela sam i Pariz na ovaj način... Poslije ovog kruga, čini mi se da je sve zanimljivo, ali ipak, Baščaršiju. „Meni se svidjela priča o Inat kući i Vijećnici. I trg sa Sebiljem“, kaže Vesna Stikić, a njen suprug Zoran dodaje: „Ja bih im prvo predložio da naprave ovu rutu autobusom.“

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Zorica Ilić