Sarajevo kao velika pijaca

Različiti su oblici preživljavanja u glavnom gradu, a jedan od njih je ulična prodaja. Prodaje se sve: cipele, čarape, parfemi, igračke, jeftine kineske patike, novine, povrće, knjige, bižuterija, čajevi, umjetničke slike i sve ostalo što može da se proda, čak i uspomene. Vremešna učiteljica u penziji prodaje barbike.

„To je od moje kćerke. Ona je sada udata i ima svoju djecu. Barbike im nisu zanimljive. Sad su u modi one lutke što govore 'mama' ili plaču,“ kaže učiteljica.“

Jedna dekica 'premium bananas' i radnja je tu

Ulični prodavači zauzeli su najbolje gradske pozicije: prometne ulice, prolaze, raskršća, parkove, čak i tramvajska stajališta. Kako se radi o nekoj vrsti sive ekonomije, policija pokušava da se izbori sa ovom pojavom koja vuče korijene iz proteklog rata kad se na ulici prodavalo sve što je bilo potrebno za preživljavanje u ratnim uslovima, a najčešće drva, cigarete, kafa, svijeće i tekstil. Kad uličnim prodavačima policija zabrani prodaju na jednom mjestu, oni sutradan osvanu na drugom. Glavni grad BiH tako počinje da liči na veliku pijacu ili tačnije na Free Shop, jer se radi o robi na koju se ne plaća porez. Gradske vlasti su, čini se, nemoćne. Pojava sve više uzima maha. Dovoljna je samo jedna dekica ili kartonska kutija u koju se pakuju 'premium bananas' i radnja može početi sa radom.

Zarada dvije-tri marke ili upala pluća

„Nemojte molim vas, da me snimate! Evo, ako hoćete, snimite moj štand i ovo robe što imam, jer ako me vidi sin na fotografiji, ubiće me. On ne zna da ovo radim,“ kaže sredovječna žena, lica sakrivenog iza debelog šala, na temperaturi dva stepena ispod nule. „Produžite, molim vas! Ovo što mi radimo prestrašno je. Mrznemo se stojeći i na kiši i na snijegu i šta zaradimo? Dvije-tri marke ili upalu pluća. Svi znamo da je zabranjeno. Jeste, tjeraju nas, prije nekoliko dana svu su nam robu oduzeli. I šta su postigli? Ništa. Bolje da ovako zarađujemo, nego da krademo!“ Na ove riječi budi se gnjev ostalih prodavača.

„Gdje ćeš ukrasti? Sve pokradeno u državi. A što ti gospođo, o tome ne pišeš? Došla nas sirotinju da slikaš. Sramota!“ Ljuta je mlada žena sva poplavila od hladnoće. Gladan narod je ljut narod, što je, valjda, normalno.

Da nema pomoći od 'auslaendera' svi bi pocrkali

Prva koja pristaje da se predstavi, ali ne dozvoljava da je fotografišem, je Sonja Šehić. Kad sazna o kojem mediju se radi, progovara na tečnom njemačkom jeziku.

„Radila sam u Njemačkoj 11 godina i evo, sada ganjam njihovu penziju. Ovako, prodajući na ulici, odmaram se od prevelikog rada. Ništa ne radim, samo stojim i mozak mi se odmara. U Njemačkoj sam radila kao farmaceutski tehničar u apoteci, a imala sam i dodatni posao u jednom hotelu,“ kaže Sonja. „A zar ne bi bilo dobro da vam gradske vlasti pronađu neko mjesto gdje biste legalno prodavali, i da se sklonite sa ulice?“ pitam.

„E, moja gospođo, da smo u Njemačkoj, sad bi ovdje bile one njihove divne trgovke, ili štandovi sa tendama. Čega se sjećam iz Njemačke? Svega, a najviše načina na koji prave fešte pored Dunava, gdje se sve puši od dobrog roštilja i onih njihovih kobasica,“ kaže Sonja i pita hoće li njena priča biti dostupna našim 'auslenderima' u svijetu. „E, baš dobro. Neka vide kako nam je i neka sve ljube zemlju u Njemačkoj, Švedskoj i drugim državama gdje se nalaze. Da nema pomoći od naših 'auslendera', svi bi mi pocrkali od gladi. Mislim, dobro je da nas vide i da pošalju nešto. Imam brata u Švedskoj,“ kaže Sonja Šehić, udovica i majka dvoje djece.

Prilazi prolaznica koja je čula dio razgovora, žena u skupoj bundi i prijeteći kaže: „Samo vi pričajte za njemačke medije! Da vas je Njemačka voljela, nebi vas istjerala. I mene su istjerali!“

„Nije me istjerala, ja sam dobrovoljno došla u svoj rodni kraj, a ako ste dozvolili sebi da vas istjeraju, to je vaš problem!“ kaže Sonja.

Žena u bundi ne odustaje i nasrće. Unosi mi se u lice i viče: „Što se vi miješate u naše živote, a?“ Priskače u pomoć Sonja. „Pustite gospođu, lijepo me zamolila i ja razgovaram s njom. Šta se to vas tiče? Došli ste u toj skupoj bundi da mi ovdje solite pamet. Gdje vam je ekološka svijest!“

Sa vunenim čarapama bez preslice za bubrege

Janja ima troje djece i kaže da nije svaki dan na ulici. Zaradila je samo pola marke i moli da kupim termo-čarape, a zauzvrat, dozvoliće mi da je slikam.

„Možda izgleda da vas ucjenjujem, ali kako ću kući sa 50 pfeninga? Mogu kupiti dvije kifle. Teško je, mnogo teško. Čekaš mušteriju, a gledaš okolo ima li policije. Evo, imam staru robu, mislim garderobu, ali to više niko ne kupuje. Valjda ova kriza, šta li? Svako jutro kad dođem, ja to poredam na živu ogradu i tako roba samo skuplja vlagu. Inače, nije loše, sve dok mi policija ne oduzme robu. Mogu da zaradim 5-10 maraka, ali kad oni naiđu, na gubitku sam, totalnom,“ kaže Janja.

U blizini tržnog centra, u sarajevskom naselju Otoka, žene i muškarci prodaju povrće iz vlastitog uzgoja, čajeve i ručno pletene čarape od vune. Preslica, nana, majčina dušica i kantarion upakovani su u prozirne kese. Ulični prodavači su nepovjerljivi, ne zanima ih razgovor, a fotografisanje posebno. Žena, koja tu na ulici sjedi i plete čarape, ima dobar prijedlog: „Uzmite preslicu, dobra je za bubrege,“ kaže. „Ako uzmem vunene čarape, neće mi trebati preslica za bubrege,“ pokušavam da se našalim. I svi se smijemo, više gorko nego slatko.