„Silovanja su bila dio ratne strategije“

„Postoji izvjestan pritisak u društvu da se o teškim zločinima koji su nad nama počinjeni prestane pričati. Sve češće čujemo ljude kako kažu `dosta nam je više silovanih, dosta nam je majki, kostiju, strijeljanja i masovnih grobnica, hoćemo da se okrenemo budućnosti`. Ali kako da o tome prestanemo pričati i da se okrenemo budućnosti kada su zločinci koji su nas silovali i ponižavali još uvijek na slobodi. Mi moramo doći do bilo kakve pravde, jer samo pravda može osigurati da se ovakvi zločini više nikada i nikome ne ponove“, izjavila je sinoć pred auditorijem u austrijskom Lincu Bakira Hasečić, predsjednica udruženja `Žena-žrtva rata` iz Sarajeva. Hasečić je u Lincu gostovala na poziv austrijsko-bosanskog udruženja Centar za savremene inicijative (CSI), koje je organizovalo večer predavanja i diskusije o temi Žena-žrtva rata, a u želji da pomogne rad istoimenog udruženja u Sarajevu, te kampanju „Silovane žene podržati te priznati kao žrtve rata“.

Selma Hergić, članica predsjedništva CSI-a, objasnila je u uvodnom izlaganju da se u javnosti rijetko govori o zločinima silovanja u toku rata, a da su žrtve psiho-fizičke torture u Bosni i Hercegovini su jos uvijek u vrlo lošem položaju: kao svjedoci u sudskim procesima nisu adekvatno zaštićene, u društvu gotovo da nisu primjećene i priznate, a nedostaje im i medicinske, psiho-socijalne i finansijske podrške.

Potresna svjedočenja

Žrtve psiho-fizičke torture: Bakira Hasečić iz Višegrada, Edina Rizvanović iz Doboja i Šefik Hurko iz Rogatice, auditoriju u Lincu opisali su zločine koje su doživjeli za vrijema rata u BiH, pročitavši izjave koje su dali pred Haškim tribunalom i na sudovima u BiH. Bila su to potresna svjedočenja o deportacijama, masovnim silovanjima, obijesnim ubistvima, premlaćivanjima i raznim oblicima seksualnog zlostavljanja.

„Ja sam plakala i molila da se ne skidam, ali nije pomoglo“, ispričala je Edina Rizvanović iz Doboja. „Iz hodnika me odveo u sobu u koju se ulazilo iz hodnika, a prozor te sobe je gledao na moju kuću. Pod prijetnjom sam se morala skinuti. Tada nastaje čin silovanja koji se odvijao na krevetu. Kada je završio sa silovanjem, ustao je i počeo se oblačiti i tada na vrata ulazi drugi vojnik i obraća se ovom što je mene silovao, koji je imao oko 25 – 30 godina, imao je plave oči, a jedno oko je imao ili stakleno ili je išlo malo u stranu. Po licu je imao pjege i bio je dosta visok. Vojnik koji je došao je rekao `idi do kamiona, ja ću nju završiti i pošalji redaljku na nju`. Ja ostajem gola u krevetu i tada se skida i ovaj drugi vojnik i ponovo me i on siluje. On je imao jake crte lica, bio je nižeg rasta i debeo i sa specifično oštrim glasom. Kada je završio sa silovanjem spremio se i otišao a ja sam prešla u kuću iz koje su me izveli, tu je bilo još žena. Ja sam prišla onoj čija je to bila kuća i rekla joj šta mi se desilo. Onda sam pala po njoj i više se ničega ne sjećam“, ispričala je Edina Rizvanović.

Gostima u Lincu obratio se i Šefik Hurko iz Rogatice: „Jednu večer u januaru 1993. godine odveli su nas u prostoriju u kojoj je bio Bojić Vinko. Odveli su nas tamo i Bojić Vinko je naredio da se svi skinemo goli. Žene su bile u pantalonama i dimijama. Molili smo da se ne skidamo, a on nas je šamarao. Onda je rekao `fatajte se`, a jednog Bošnjaka je natjerao da stavlja dojku od jedne žene u usta. Ona je tada imala 55 godina. Mene je počeo psovati i rekao sta ti čekaš, te sam i ja isto to počeo raditi ovoj Bošnjakinji. Ja ne znam šta sam radio, on nam je cijelo vrijeme prijetio da će nas ubiti, morao sam joj skidati pantalone, a Bojić Vinko mi je naređivao da je uzmem dolje za vaginu. Često me je toga stid pred vlastitom porodicom, a posebno je neugodno kada danas te žene sretnem na ulici, onda prelazimo na drugu stranu ulice i okrećemo glavu jedni od drugih“, ispričao je Hurko.

Silovanje kao dio politike

Silovanje i seksualno zlostavljanje žena i muškaraca u BiH vršeno je kao dio ratne strategije, objasnila je predsjednica udruženja Žena-žrtva rata, Bakira Hasečić. Bilo je organizovano, sistematski provođeno i činilo je dio tadašnje velikosrpske politike.„Utvrđeno je to kroz dosadašnji rad domaćih sudova ali i kroz rad Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde. Mene kada su silovali govorili su mi `Turkinjo, bulo, nećeš vise rađati Turke, već četnike`. Bile smo ubijane, bacane u jame i masovne grobnice. Bile smo masovno silovane, hapšene, zatvarane u zatvore, kućne pritvore i logore, bile smo mučene, stavljane u žive štitove, odvođene na prisilni rad, progonjene, pljačkane i brutalno ponižavane. Nerijetko su silovane i djevojčice, te su prisilno odvođene od svojih porodica, odvođene na posebno odabrana mjesta, gdje su bile izložene užasnim torturama silovanja i drugim vidovima psihičkog, fizičkog i emocionalnog nasilja“, ispričala je Hasečić.

Nedostatak socijalno-psihološke skrbi

Žrtve silovanja i seksualnog zlostavljana objasnile su da su im ova stravična dešavanja gotovo uvijek u mislima, te da se ovim sjećanjima uspjevaju otrgnuti samo na momente. „Mi sa tim liježemo i sa tim se budimo“, rekla je Edina Rizvanović. „Ima dana kada sebi kažem da sam jaka, da mogu dalje, ali me sustigne i padnem. Jako teško živim sa tim.“

Bakira Hasečić je navela da je pri tome veliki problem nedostatak socijalno-psihološke skrbi. „Posebno opterećenje su izjave pred sudovima. Vi sudiji trebate samo da date izjavu, a nakon izjave niste ničija briga. Mi jesmo u kontaktu sa centrima za socijani rad i ne mogu reći da nemamo nikakvu pomoć, ali to nije dovoljno i ženama često ostaje jedina mogućnost da se nagutaju sedativima, a to nije i ne može biti rješenje“, pojasnila je Hasečić.

Finansijska pomoć

Udruženje `Žena-žrtva rata` registrovano je 2003. godine i do sada je prikupilo oko 5.000 izjava od žrtava seksualnog zlostavljanja i silovanja, kao i svjedoka očevidaca različite vjerske i nacionalne pripadnosti. U bazi podataka udruženja 98% žrtava su bošnjačke nacionalnosti. Status silovanih i seksualno zlostavljanih žena danas je regulisan Zakonom o civilnim žrtvama, ali samo na području Federacije BiH. Kroz bazu podataka udruženja do danas je registrovano 61 dijete rođeno plodom silovanja.

Predavanju u Lincu pristustvovala je i Gerda Weichsler-Hauer, druga predsjednica parlamenta Gornje Austrije, te je tim povodom najavljena mogućnost finansijske potpore za rad udruženja. Pomoć bi, kako je rečeno, bila od izuzetne važnosti i veliki doprinos evropskoj kulturi pamćenja.

„Od izuzetne važnosti je i ne dopustiti da sve ove strahote koje su se desile padnu u zaborav. Ako se to desi i ako žrtve ne dožive bilo kakvu moralnu i socijalnu pravdu, onda se nad njima ponovo vrši zločin, a ćutanje nas čini počiniocima“, rekao je Damir Saračević, predsjednik Centra sa savremene inicijative iz austrijskog Linca.