Skreće li Italija udesno?

Sljedeće nedjelje i ponedjeljka (24. i 25. 2.) Italija opet izlazi na izbore. Takozvana "tehnokratska" vlada Marija Montija nije uspjela nagovoriti Parlament da se krene putem reformi, tim više što se usprotivila i stranka bivšeg premijera Berlusconija. Time nije bilo drugog izlaza nego raspisati izbore, makar se mnogima u Italiji već čini kako je tradicionalna politika doživjela slom. Ako se tome doda i sve veće siromaštvo i sve više nezaposlenih - time se lako dolazi do formule koja znači političku radikalizaciju u zemlji.

A Italiji doista ne ide dobro i prema predviđanjima talijanskog instituta za statistiku ISTAT, niti 2013. neće doći do gospodarskog oporavka. Jer kako gospodarstvo utječe na politiku, tako i nestabilni politički okviri loše djeluju na talijansko gospodarstvo.

Istovremeno, u Italiju dolazi sve više stranaca. Doduše, njihov broj je jedva 7,5% ukupnog stanovništva, ali golema većina tih doseljenika odlazi i živi tamo gdje su gospodarska središta - na sjever Italije. Ali i tamo je posla sve manje, i za Talijane i za strance, tako da i populističke stranke poput Sjeverne lige (Lega Nord) imaju sve više sljedbenika.

Desničari osvajaju radničke četvrti

Prošlog ljeta je talijanski list La Repubblica - inače naklonjen ljevici, objavio istraživanje o novoj ekstremnoj desnici u Europi. Autori su morali utvrditi kako još nema znakovitog porasta broja glasova desnice na izborima, ali se stavovi i mišljenja tih stranaka "šire čak i među biračima koji su prije glasovali za stranke ljevice", objašnjava novinar Paolo Berizzi.

I britanski politološki institut Demos ukazuje kako se ekstremna desnica upušta u saveze i usredotočuje samo na određenu temu - na primjer na život radnika u industrijskim središtima sjevera Italije koji su ostali bez posla. U tome se više ne bave rasističkim i antisemitskim parolama, nego se "ističe kultura i vrijednosti obzirom na sve više useljenika i na europski islam koji se smatra kulturnom prijetnjom", piše u izvješću Demosa. Ta taktika donosi plodove i u takve stranke se privlači osobe koje su prije toga, često s koljena na koljeno, bile sklone komunističkoj i socijalističkoj političkoj opciji.

Lega Nord čini točno to: i ona se također ne želi smatrati ekstremnom desnicom, nego u najboljem slučaju priznaje sklonost populizmu (latinski: populus=narod) i separatizmu. No ipak ističe i "fundamentalističku islamističku opasnost" koja prijeti "staroj europskoj hegemoniji".

S desnicom se mora računati

Ipak, upravo ova stranka čini i čitavu talijansku desnicu neuobičajenom. Jer Lega Nord nije nikakva malena stranka "usijanih glava", nego stranka koja već godinama stoji u središtu političke pozornice čitave zemlje. U posljednje dvije vlade Silvija Berlusconija je upravo ona, uz Berlusconijevu Popolo della Liberta, vodila politiku Rima. Novi čelnik Sjeverne lige Roberto Maroni (na početnoj fotografiji) želi postati predsjednik vlade pokrajine Lombardije, ali se udružio i sa Silvijem Berlusconijem kako bi u talijanskom parlamentu opet desnica imala većinu.

Hoće li tako Berlusconi opet postati premijerom Italije? Samo nekoliko dana prije izbora je još uvijek teško dati odgovor na to pitanje. James Waltson, profesor na American University u Rimu, misli da ovaj put neće postati premijerom - ali da će osvojiti dovoljno glasova da "toliko destabilizira parlament da pobjednik neće biti u stanju vladati zemljom".

U međuvremenu nastavlja tinjati rasizam - obilato potpomognut i strankama kao što su Lega Nord. Ovog siječnja se dogodio incident za vrijeme prijateljskog nogometnog susreta Berlusconijevog AC Milana i drugoligaša Pro Patria gdje su Kevin Prince Boateng i drugi igrači iz Afrike bili dočekani rasističkim povicima. Jedan od najglasnijih huškača na stadionu bio je i član vijeća stranke Lega Nord - inače zadužen za sport i mladež.

I izjave Silvija Berlusconija su dobro poznate. Doduše, odbija optužbe da je rasist, ali je i za američkog predsjednika primijetio kako je "prilično pocrnio", a i njemačkom zastupniku u Europskom parlamentu je rekao kako bi bio dobar glumac nekog nacista.

Ipak, rasistički povici na stadionu nisu samo izraz neznanja i političke nekulture, nego i izraz mržnje i sve većeg utjecaja nasilja u mnogim dijelovima talijanskog društva. Usred tog neznanja i kaosa na talijanskoj političkoj pozornici je tamošnja ekstremna desnica na dobrom putu da stane u središte političkog zbivanja, strahuju politički promatrači.

Autori: Emma Walis / Anđelko Šubić

Odgovorna urednica: Marina Martinović