Slijepima u Srbiji je bolje nego prije, ali nedovoljno dobro

S crnim povezom preko očiju, na terenu veličine odbojkaškog, igrači bacaju na gol protivničkog tima tešku loptu u kojoj su zvončići. Uz pomoć zvuka, protivnička ekipa raspoređuje svoju obranu i munjevito uzvraća napad. Tako se igra golbal, sport namijenjen slijepim i slabovidim ljudima. To je sport u kome je tišina presudna, jer sluh je ono najvažnije što igrači imaju.

U toj paraolimpijskoj disciplini, njemački klub RGC Hansa pobijedio je niški Golbal Nais s 15:5, usred Niša, i tako osvojio turnir Grand prix u organizaciji niškog kluba i Europske asocijacije golbal klubova.

Iako postoje tek pet godina, niški golbalisti ne kriju zadovoljstvo što su uspjeli organizirati takav događaj po prvi put u Srbiji. Uspjeli su dovesti klubove iz Finske, Grčke, Njemačke, Nizozemske i Srbije.

Stefan Stevanović, kapiten Golbal Naisa i organizator turnira kaže da za sam turnir nisu ništa morali prilagođavati kako bi se igrači iz drugih zemalja lakše snašli. Dvorana u kojoj su igrali je nova, što je veoma dobro za taj sport. Međutim, kretanje po gradu nosi svoje probleme i u svakodnevnom životu tih ljudi.

Loša infrastruktura gradova

„Arhitektonske barijere i nepristupačnost, javni prijevoz, zvučni semafori, to su stvari koje su osnovne i vitalne, i koje se mogu riješiti na vrlo jednostavan način", kaže Stefan. „To je pitanje tehnologije. Mi imamo kompjutere, imamo telefone koje koristimo, aplikacije, čitanje novčanica. Sve neke praktične stvari je riješila tehnologija. Ali, ono što zavisi od nas, od samouprava, od države, te arhitektonske barijere, to su stvari koje nam prave problem", objašnjava mladi Nišlija. Slijep je od svoje druge godine, ali danas ipak ima fakultetsku diplomu Pravnog fakulteta, sprema doktorat i zaposlen je u struci.

Kaže da tek posljednjih godina urbanisti počinju razmišljati o slijepima, pa nekoliko novih parkova u Nišu imaju stazu za slijepe. Podsjeća i da u Srbiji postoji zakon po kojem je psima vodičima dozvoljen ulazak u bilo koju javnu instituciju, u taksi, hotele, ali to praksi, kako kaže, nije razvijeno i prilično ga jebrinulo zbog dolaska igrača iz Europe.

„Mi imamo tu klub iz Soluna koji je došao s psima vodičima. Srećom, hotel u kojem su odsjeli nije pravio problem da psi uđu u sobe s njima. To jest minimalno pravo, ali je za svaku pohvalu, jer u Srbiji to nije standard", kaže Stefan.

U Srbiji ne postoji kultura korištenja pasa vodiča, a ne postoji ni škola za dresuru tih pasa. U školama za obuku pasa saznajemo da je to zato što je „infrastruktura gradova loša i može smetati psima". Najbliža dresura pasa je u Hrvatskoj i u Sloveniji.

Olakšan put kroz obrazovanje

Psi bi svakako olakšali i ubrzali kretanje slijepih i slabovidih u Srbiji, ali rješavanje brojnih drugih prepreka je važnija stvar, kaže nam Nišlijka Marija Milanović. Ona je psihologinja s masterom iz novinarstva. Danas je zaposlena „na određeno vrijeme" u seoskoj osnovnoj školi s pola radnog vremena kao psihologinja, a pola kao nastavnica građanskog odgoja.

Prepreke su, kaže, na svakom koraku: od odrastanja, okoline, kretanja, preko obrazovanja i na kraju zaposlenja. Kaže i da je podrška obitelji i okoline veoma važna tijekom odrastanja, ali isto tako i unutrašnja snaga slijepe osobe.

Danas je ipak lakše ići kroz obrazovanje, nego kada je ona išla u školu i na fakultet, kaže Milanović, jer ima sve više udžbenika u elektronskoj formi, koje je moguće čitati uz pomoć čitača ekrana. Također, značajne pomake napravio je i Zakon o zapošljavanju i rehabilitaciji osoba s invaliditetom, ali Milanović napominje da, iako slijepe i slabovide osobe spadaju u najobrazovaniju grupu ljudi s invaliditetom, one i dalje veoma teško dolaze do posla.

„Mislim da je to zbog toga što poslodavci nisu informirani da slijepe osobe mogu doprinijeti u poslu i da ne moraju da stalno imati nekoga pored slijepe osobom, da se one mogu samostalno kretati i kroz kancelariju, na svom radnom mjestu i raditi na računaru. To su neke možda bizarne stvari, ali vjerujem da poslodavce to odvraća od zapošljavanja slijepe osobe", kaže Marija Milanović. Istovremeno, međutim, ona kaže da je mali broj peripatologa u Srbiji koji obučavaju slijepe za samostalno kretanje.

Dodaje i da na svom radnom mjestu nastavnice predmeta građanskog odgoja ima prepreku u samom elektronskom dnevniku koji svakodnevno koristi. Kada treba unijeti izmjene u elektronski dnevnik, ikonica je samo crtež olovke bez teksta. To njen čitač ekrana ne može pročitati. Ipak, naučila je gdje se ta olovka nalazi, pa dalje uspješno koristi ovu aplikaciju.

Zapošljavanje – predrasude, ali i nedostatak subvencija

U Srbiji živi oko 12.000 slijepih i slabovidih osoba. Njihov položaj zavisi i od toga žive li na selu ili u gradu, kažu u Savezu slijepih Srbije. Ipak, osnovni problemi mogu se podijeliti na nekoliko sfera: obrazovanje, zapošljavanje, primjena postojećih zakona u praksi i stvaranje pristupačnog okruženja, te na kraju – brojne predrasude okoline.

U sferi obrazovanja je inkluzija, kako kažu u Savezu slijepih, uvedena prije više od deset godina. To ima svoje prednosti, ali i nedostatke. Naime, redovne škole nemaju tifologe, osobe koje bi radile na opismenjavanju slijepe djece na Brajevom pismu. Nema ni dovoljno prilagođene literatura, kao ni pedagoških asistenata.

„Među slijepim i slabovidim osobama je dosta fizioterapeuta, pravnih tehničara, diplomiranih pravnika, profesora jezika, književnosti, muzike, a često se odlučuju i za IT-smjerove. Društvo nam treba pružiti priliku da pokažemo svoje sposobnosti, a ne da poslodavci u prvi plan stavljaju naš invaliditet", kažu za DW u Savezu slijepih Srbije.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu