Sloboda medija je indikator poštivanja ljudskih prava

Postoji nedvosmislen znak da u jednoj državi vlada demokratija i pravna sigurnost - to je sloboda štampe. Države u kojima novinari ne smiju da pišu o nepravilnostima u društvu, ne poštuju ni ostala ljudska prava. One ih ograničavaju. Sjeverna Koreja ili Burma, Turkmenistan ili Bjelorusija, Eritreja ili Zimbabve - u svim ovim državama ne samo da se progone novinari, nego je većina naroda brutalno potlačena. Političari u tim državama ne trpe neistomišljenike, pogotovo kada oni djeluju javno. Ti političari su odgovorni za to što stanovnici njihovih država žive u strahu, što je privreda na koljenima, što zamire kulturni život.

Organizacija «Reporteri bez granica» se u ovogodišnjem izvještaju žale kako novinari sve češće postaju žrtve u ratovima, naprimjer u Iraku. Prošle godine je tamo stradalo 19 novinara i 12 saradnika medija. U većini slučaja su oni bili žrtve terorističkih napada. Američka armija takodje nije iz svega izašla čista obraza - na njen račun se upisuje smrt najmanje četvorice medijskih radnika.

Istina je prva žrtva svakog rata. Stoge ne čudi što se poznati američki novinar Seymour Hersh nedavno žalio na američko novinarstvo koje je isuviše slijedilo liniju da se po svaku cijenu mora dopasti širokoj publici. Hersh je prijet toga iznio u javnost kako američki vojnici muče zarobljenike u Iraku. On je kritikovao Bushovu vladu koja je prednost davala onim novinarima koji su je hvalili, ili nisu odveć mnogo kritikovali. SAD su ipak država u kojoj novinari još uvijek uživaju veliku slobodu. Medjutim, ova sloboda se stalno stavlja na kušnju i za nju se s vremena na vijeme mora boriti.

O američkim slobodanama novinara mogu samo da sanjaju u Saudijskoj Arabiji, Sudanu ili Alžiru. U ovim državama se novinari doslovce napadaju, saslušavaju ili odvode u zatvor. U Iranu se redovno hapse novinari koji zagtijevaju sprovodjenje reformi. Malo koristi imaju diplomatske inicijative čiji je cilj da se poveća ugled Irana u svijetu, sve dok su u toj zemlji na slobodi oni koji su do smrti mučili, odnosno ubili novinarku Zahru Kazemi.

Najveći zatvor za nezavisne novinare je Kina. Niko ne zna koliko ih je tamo odista u zatvoru. Zapadne organizacije za ljudska prava znaju za 26 osoba. Pravi broj je sigurno veći. Zapadni političari, medju njima i njemački kancelar, nedovoljno kritikuju ovakvo stanje.

Isto važi i za Rusiju. Njemački kancelar Schröder nikada nije javno kritikovao ruskog predsjednika Putina koji pod kontrolom drži TV stanice koje signalom pokrivaju cijelu teritoriju Rusije. I dok despoti u centralnoazijskim državama novinare još uvijek vide kao produženu ruku vlasti, u Ukrajini se situacija dosta promijenila nakon takozvane «narandžaste revolucije».