Smaknuće Saddama Husseina

Vijest o smaknuću Saddama Husseina iznenadila je svijet. Mada je izvršenje smrtne kazne bilo ranije najavljivano, ipak je većina ljudi mislila da će kazna biti preinačena u doživotnu robiju, slično kao u slučaju ranijeg vođe kurdske PKK, Abdullaha Öcalana u Turskoj. Posebno je neočekivan bio cinizam vezan uz dan pogubljenja: Saddam je obješen ujutro na Kurban Bajram, najznačajniji islamski blagdan kada se inače u žrtvenom obredu kolje ovca kao znak bogobojaznosti i čvrste vjere u boga.

Smaknuće Saddama Husseina, jednako kao već i sam sudski proces koji je prije toga protiv njega vođen, izazvali su brojne reakcije, i podjelu u dva suprotstavljena tabora zagovornika i kritičara. Njemačka kancelarka Angela Merkel načelno osuđuje smrtnu kaznu, ali njena je pažnja usmjerena prema žrtvama. Ona u tom pitanju dijeli mišnjenje većine ljudi u Njemačkoj, naglašava novinar berlinskog lista Die Tageszeitung, Rüdiger Rossig:

" Stav prema smrtnoj kazni u Njemackoj je negativan. Mislim da je vecima njemackog naroda protiv smrtne kazne, pa tako da i smrtna kazna nad Sadamom Huseinom nije dobrodošla. S druge strane u Njemackoj ima mnogo ljudi koji su ovde došli kao izbjeglice, još u vrijeme Sadamove vladavine. Tako da je svima ovde jasno da je on kriv za zlocine za koje je osuđen.”

Drugačije se na tu problematiku gleda u Iraku, objašnjava Hasan Hussein, urednik u arapskom programu radija DW, inače i sam iz Iraka:

”Tema smrti i ubijanja već 35 godina je svakodnevno prisutna u Iraku. Raniji režim je ljude hapsio i ubijao bez sudskih procesa, ljudi s tim imaju iskustvo. A i danas je svakodnevni život povezan sa smrću: kada danas netko izlazi iz kuće, ne zna da li će se vratiti živ. Smrt je svakodnevnica za Iračane, i zbog togha oni s tim nemaju tolikih problerma kao mi u Evropi."

Hasan Hussein dodaje da odabir Kurban Bajrama za dan smaknuća u Iraku nije problematičan: učeni ljudi islama dali su odobrenje, Fatwu, glavno da je Saddam obješen prija čitanja žrtvene molitve.

U Njemačkoj i evropskoj javnosti poseban problem izaziva činjenica da izvršenje smrtne kazne nad Saddamom Husseinom, pogotovo nakon objavljivanja druge video snimke, prije izgleda kao čin osvete i linča, nego kao akt pravne države. Njemački novinar Ruediger Rossig:

”Općenito gledano, javnost u Njemackoj je time zaista šokirana. Sve to izgleda kao linč, a ne nešto iza čega stoji jedna država, odnosno institucija koja zaista zaslužuje da se nazove država. Javnost ovdje očigledno nije bila svjesna u kojem stanju je iračka država. Iračka država nema nikakve državne strukture i u biti ne zaslužuje da se zove državom. Irak u stvari naliči federaciji bandi koje u principu rade ono što hoće.”

I za Iračkog novinara Hasana Husseina način smaknuća ukazuje na elemente osvete, ali on je u svom stavu diferenciraniji, smatra da to ipak treba sagledati u širem kontekstu:

”To je tačno. I ja mislim da se tu mala grupa Šiita osvećivala Saddamu. Ali za iračke i arapske prilike to je bio fer proces. Saddam Hussein je imao sva prava koja zatvorenici za vrijeme njegove vladavine nisu imali: pravo na advokata iz inozemstva, na protest pred sudom, vrijeme za pripremu obrane. Ovakvog procesa u Iraku nije bilo za proteklih 35 godina. Na kraju je došlo do nepravuilnosti, ali to je iznimka, sada se o tome vrši istraga. Smrtna kazna je bila u redu, zaslužena, možda malo prebrzo izvršena. Ali treba znati pod kojim uvijetima se u Iraku živi. Tamo dnevno ginu stotine ljudi, zato je djelomice krivnja i Saddama Husseina. Njegovim pogubljenjem je iračka vlada pokušala zaštititi živote ljudi.”

Na zapadu se sudski procesi dikatorima i bivšim državnicima, barem od vremena Nuernberških procesa nacističkim čelnicima nakon kraja Drugog Svjetskog rata, shvaćaju i kao dio procesa sučeljavanja sa prošlošću, načinom da istina izađe na svjetlo dana i da se zatvore neka mračna i mučna poglavlja prošlosti. Smaknućem Saddama Husseina u Iraku ta mogućnost više ne postoji. To je šteta za zemlju, naglašava novinar Hasan Hussein:

”Nažalost u Iraku ne postoji ta kultura suočavanja sa prošlošću. Tamo se brzo pobudi želja za osvetom. Tek polako se razvija svijesti o važnosti poštovanja žrtve i njene potrebe za pravednošću. Protivnici smrtner kazne su u Iraku u apsolutnoj manjini. Ubijanje je svakodnevnica, poštedjeti baš Saddama Husseina – to tamo nitko ne bi razumio ni prihvatio. Drugi probem je da su sada sa Saddamom mnoge tajne završile pod zemljom: o rau sa Iranom, o invaziji Kuvajta, o nestalim milijardama dolara. To je šteta, ali to je tako, to je iračka kultura.”

I sa evropskog stajališta velika je šteta da je Saddam Hussein tako brzo ubijen, da mnogi drugi sudski procesi neće biti održani:

”To je politička katastrofa i znači sve negativno za Irak. Moram reći da sam sa Iračanima radio dvije godine u okviru procesa izbora koje smo ovde radili za Međunarodnu organizaciju za migracije i to su sve ljudi koji presdstavljaju opoziciju Sadamovom režimu i koji su se nadali da se konacno stvorila prilika da se sudski riješe zlocini koji su se desili tokom Sadamove vladavine. To sada nije moguće, i to je jako loše za budućnost jednog novog Iraka. U principu ovo smaknuće može donijeti samo zlo. Sada niko ne može saznati šta se desilo sa članovima njegove porodice i politickim suradnicima, koji su nestali za vrijeme Sadamove vlade. Sva ta pitanja će za uvijek biti otvorena, i to je katastrofa.”