Globalna nejednakost

Dobra vijest: Nejednakost između zemalja globalnog juga i zemalja sjevera se smanjuje jer se brutonacionalni proizvod u zemljama u ubrzanom ekonomskom razvoju povećava. Loša vijest: Širom svijeta rascjep između bogatih i siromašnih u pojedinačnim zemljama je sve veći. Pri tome socijalna jednakost nije prirodni zakon. Postoje kako političke tako i ekonomske mjere kako bi se pobijedila nejednakost.

Progresivni porez i utaja poreza

Progresivni porez je kada visoka primanja bivaju oporezovana po većoj poreznoj stopi nego niža primanja. Progresivni porez je najdjelotvornije sredstvo za socijalnu raspodjelu unutar jednog društva. U brojnim zemljama plate bivaju ipak više oporezovane nego prihodi od imovine kao što je primjerice posjedovanja akcija. To tako predviđa i porezna reforma predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. U njoj postoji preraspodjela odozdo prema gore umjesto obrnuto. Rascjep između bogatih i siromašanih se i još više povećava.

Mnogo prihoda od poreza u pojedinačnim zemljama biva izgubljeno zbog utaje. Europska komisija procjenjuje da zemlje članice svake godine gube između 50 i 70 milijardi eura zbog potpuno legalnih trikova izbjegavanja poreza koje prave imućni i veliki koncerni. Povratak progresivnom porezu i poreznom sistemu u kojem oni, koji imaju najviše, najviše i plaćaju mogla bi donijeti više financijskih investicija primjerice u obrazovanje i zdravstveni sistem.

Načelo uzročnika za koncerne

Koncerni i preduzeća danas rade globalno. Sirovine se često nabavljaju tamo gdje najmanje koštaju, proizvodnja se vrši u zemljama sa malim plaćama, prodaje se na cijelom globusu na osnovu toga gdje postoje kupci koji imaju veliku kupovnu moć. Skandali kao sa Panamom ili Paradise Papers su nedavno izazvali veliku pozornost.

Troškove ovih globaliziranih proizvodnih lanaca snose ipak ljudi i priroda na licu mjesta. Kada međunarodne ribarske flote u enormnoj mjeri love ribu u morima, a međunarodni poljoprivredni koncerni otkupljuju zemlju i koriste je egzistencija lokalnih ribara i malih seljaka biva uništena. Troškove za štetu nanesenu prirodi snosimo svi.

Porezi koncernima u mjestu proizvodnje i globalni financijski registar kako bi se spriječila utaja poreza i pranje novca bi mogli osigurati novac za neophodne javne investicije. Izravna odgovornost koncerna za štete nanesene okolišu bila bi podsticaj za ekološki i klimatski prihvatljivu proizvodnju.

Pravedne plaće i pravedna raspodjela

Kada veliki koncerni prijete da će premjestiti svoju tvornicu ili jedan proizvodni pogon u drugu zemlju zbog toga jer je radna snaga tamo jeftinija vlade obično popuštaju. Zahtjevi za plaćama po tarifnom ugovoru, za boljom sigurnošću na radu ili za socijalnim osiguranjem ostaju onda zaboravljeni. Niske plaće znače za pojedince ipak siromaštvo, a za države gubitak prihoda od poreza. K tomu države imaju manje novca za javne investicije u infrastrukturi, u obrazovanju i u zdravstvenom sistemu. Spirala socijalne nejednakosti neprestano se pomjera na dole.

Ipak i za privredne aktere niske plaće i socijalna nejednakost na duge staze uništavaju tržišta. Doduše jeftina radna snage se kratkoročno gledano možda može pozitivno odraziti na prihode jednog preduzeća, ipak dugoročno će to preduzeće izgubiti ako bude pogođeno protestima, štrajkovima i nemirima. I sve dok je radna snaga slabo plaćena i ne može živjeti od svog posla neće nastajati tržišta prodaje za vlastite ili domaće proizvode. 

Obrazovanje za sve

Svuda na svijetu je obrazovanje karta za socijalni napredak. Razvojnim ciljevima UN-a u okviru Agende 2030 sve zemlje članice UN-a su se obavezale da će do 2030. godine uvesti obrazovanje za sve. I za pojedinačne zemlje održivi obrazovni sistem ima smisla. Samo tako ljudi i zemlje ostvaruju priključak na digitalnu ekonomiju, "Ekonomija 4.0.".  

Naime sve više poslova zahtijeva visoke obrazovne kompetencije. Dobar obrazovni sistem za sve osigurava dugoročno kvalificirane i dobro plaćene poslove, podstiče demokratiju i participaciju u društvu. Obrazovanje za sve uz socijalnu jednakost stabilizira društvo i čini ga manje prijemčivim za nasilje i socijalne nemire.

Podsticanje ravnopravnosti

Bilo u bogatim ili siromašnim zemljama: žene u prosjeku zarađuju manje od muškaraca i rjeđe nego muškarci pripadaju političkim ili ekonomskim elitama. Žene kroz skrb i njegu ostvaruju širom svijeta neplaćeni posao u visini od deset biliona američkih dolara tokom jedne godine. Ukoliko se ostvarivanje jednakopravnosti nastavi dosadašnjim tempom bit će potrebno 217 godina da bi muškarci i žene bili isto plaćeni. 

Možemo li sebi priuštiti da polovina svjetskog stanovništva bude zapostavljena? Studije pokazuju da su žene te koje stavljaju kao prioritet obrazovanje i dobru ishranu za svoju djecu. Bez aktivnog uključivanja žena kako ekonomski tako i politički neće biti moguće ukinuti socijalnu nejednakost.