Srbi ravnodušni prema sudbinama komšija Hrvata

Fond za humanitarno pravo iz Beograda objavio je dosije o stradanju Hrvata u Vojvodini u periodu od 1991. do 1995, i istovremeno najavljuje krivične prijave za slučaj hrvatske porodice Abjanović iz sela Morović. Rođena braća Mate i Ivica Abjanović, odvedeni su u nepoznatom pravcu iz svoje kuće oktobra 1991. godine i tada su posljednji put viđeni živi.

„Dosije: zločini nad Hrvatima u Vojvodini" dio je širih aktivnosti Fonda za humanitarno na rasvjetljavanju zločina tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, kao i i dio procesa suočavanja sa prošlošću.

Žrtve progona i zastrašivanja

Kako za DW ističe Ivana Žanić iz Fonda za humanitarno pravo, Hrvati u Vojvodini su u pomenutom periodu bili žrtve kampanje progona i zastrašivanja:

„Ta kampanja je prije svega obuhvatala prijetnje upućene putem telefona, prijetnje da će ostati bez posla, u njihove kuće su upadali naoružani maskirani ljudi, najčešće su im ispisivani grafiti na kućama sa pozivima da se isele, nazivajući ih ustašama, a ubacivane su im i bombe u dvorišta. Sve to je dovelo do toga da većina hrvatskog stanovništa iz straha ode iz Vojvodine", kaže Ivana Žanić.

Radikali glavni akteri

Kao glavne inspiratore te kampanje, Fond za humanitarno pravo označio je Vojislava Šešelja i pripadnike Srpske radikalne stranke (SRS). Po tom pitanju su stavovi Vojislava Šešelja jasni, jer je on još od početka sukoba u Hrvatskoj pozivao na odmazdu nad Hrvatima koji žive u Srbiji, ističe Ivana Žanić.

„On je od avgusta 1991. godine čak eksplicitno pozivao na protjerivanje i progon Hrvata. Šešelj je prije svega smatrao da Srbi koji su protjerani iz Hrvatske imaju pravo da se usele u hrvatske kuće. Možda najekstremni primjer je Šešeljev govor u Hrtkovcima iz maja 1992. godine, gdje je tvrdio da za Hrvate u Vojvodini nema mjesta. Tu bi trebalo napomenuti da je FZHP došao do podataka da su u otmicama i torturi nad pojedinim Hrvatima učestvovali i pripadnici JNA, policije i državne bezbjednosti", napominje Ivana Žanić.

Čitava kampanja je kao rezultat imala preko 18.000 protjeranih Hrvata, ali i izvjestan broj etnički motivisanih ubistava. FZHP bilježi 17 ubistava. U Dosiju se navodi da je na osnovu poređenja zvaničnih podataka ustanovljeno da se u periodu od 1991. do 2002. godine broj Hrvata u Vojvodini smanjio za preko 18.000. Što se tiče ubistava, Fond navodi da su neka od njih imala sudski epilog, tačnije neki ljudi su za ta ubistva osuđeni. Sudbina nekoliko lica je međutim i dalje nerazjašnjena, i oni se i dalje vode kao nestali.

Nastavak politike devedesetih

Lider radikala Vojislav Šešelj je nakon svega izjavljivao da je ponosan na ono što je uradio tokom kampanje zastrašivanja i progona Hrvata, i da bi ponovo učinio isto. Reakcije nakon presude Šešelju u Hagu su praktično izostale, skreće pažnju Ivana Žanić, „i sve to govori u prilog našoj tvrdnji da su svi članovi SRS u periodu 1991-1995 danas na vlasti, samo što su sada članovi Srpske napredne stranke (SNS). To znači da se u njihovoj politici nije ništa promijenilo. Jer da jeste Vojislav Šešelj više ne bi bio poslanik i nadležni organi bi ga procesuirali za njegove riječi da bi rado ponovio ratne zločine", smatra Ivana Žanić.

S obzirom na odnos vlasti prema Vojislavu Šešelju, i nakon svega što je izgovoreno bez ikakvih sankcija, postavlja se pitanje kakvu sudbinu može očekivati i pomenuta krivična prijava? Ivana Žanić objašnjava da „svaki naš dosije predstavlja poziv državnim organima koji se bave ratnim zločinima da istraže sve navode iz dosijea i da sprovedu efikasnu i djelotvornu istragu, koja bi trebalo da rezultira jednim krivičnim postupkom u kojem bi se utvrđivala individualna odgovornost. Krivična prijava koju podnosimo se odnosi na zločin protiv čovječnosti".

Tužilaštvo za ratne zločine će dati konačnu riječ, nastavlja Ivana Žanić, ali moram da kažem da Tužilaštvo od svog osnivanja nije podiglo nijednu optužnicu za zločin protiv čovječnosti, iako smatramo da je za to bilo osnova.

„Smatramo da je sada možda pravi trenutak da Tužilaštvo za ratne zločine promijeni svoju praksu, i da podrobno istraži ne samo sve navode iz krivične prijave već i iz kompletnog dosijea".

Ravnodušna javnost

Javnost u Srbiji je svakako nije dovoljno upoznata sa svime što se dešavalo Hrvatima u Vojvodini u periodu 1991-1995, navode u FZHP, ali najveći problem je vjerovatno ravnodušan stav javnosti prema svemu što se dogodilo u nedavnoj prošlosti.

„To se ne odnosi samo na sudbinu vojvođanskih Hrvata, već i na činjenicu da su postojali logori za Hrvate na teritoriji Vojvodine i cijele Srbije, da su postojali i logori za Bošnjake, koji su prebjegli na teritoriju Srbije nakon pada enklave Žepa. Tako da javnost u Srbiji zaista nije upoznata sa teškim kršenjem ljudskih prava u prošlosti".

Ivana Žanić se slaže da stav javnosti zaista djeluje ravnodušno, i da se teme ratnih zločina izbjegavaju, ali istovremeno kaže „da je vrlo važno o njima i dalje govoriti u javnosti, ukazivati na to što se dešavalo u prošlosti, kao i da su odgovorni i dalje među nama i da nisu procesuirani".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android