Srbija: Kako izaći iz „Verterovog efekta“?
19. februar 2019
Kad se desi, onda počnu da zvone telefoni. Izjave podrške, bodrenje, zahvalnost što su progovorili o nečemu o čemu se inače ćuti. U novembru se desilo beogradskoj novinarki An Mari Ćurčić nakon samoubistva njene kćerke Marije (25), inače poznatog TV lica. Novine su slučaj bespoštedno opisivale do detalja, ostavljajući iznad svega tabloidni upitnik i poruku „misteriozno".
„Ne samo da pojma nismo imali o problemima nego je Marija bila izuzetno vedro stvorenje", kaže sada An Mari Ćurčić za DW. „Ni mi kao roditelji ni njeni prijatelji nisu ništa primjetili. To je strašno, što može da se ne primjeti. Pri tome kod nas u porodici nema tabua, uvijek smo otvoreno o svemu razgovarali. Nikada neću saznati razlog."
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (2017), u Srbiji od depresije boluje skoro 420.000 ljudi. Procjene kažu da svake godine život sebi oduzme 1.300 osoba, često mladih. U svijetu je samoubistvo drugi najčešći uzrok smrti mladih poslije saobraćajnih nesreća. Razmjere problema ilustrovalo je i jedno istraživanje Fondacije SBB koje je prošle godine pokazalo da više od polovine srpskih tinejdžera pati od anksioznosti, depresije ili ima porodične probleme i ozbiljan manjak samopouzdanja.
Visoka stopa samoubistava
„Kada se Marija rodila 1993. imala sam 27 godina. Tada je vladao horor", priča An Mari. „Ali kad uporedim nas i današnje mlade ljude, oni su izloženi perfidnijem pritisku u odnosu na devedesete. Tada smo imali neposrednu egzistencijalnu opasnost. A šta je danas mjerilo uspjeha jednog mladog čoveka? Kada sa 52 godine posmatram društvo u kojem živim, više ne znam šta su vertikale."
Na svjetskoj listi prema stopi samoubistava je Srbija – sa 17 suicida na 100.000 stanovnika godišnje –zauzima relativno visoko mjesto među najugrožnijih 30 zemalja. Ta lista ne može dovesti do zaključka da stvar pretežno zavisi od socijalnog i ekonomskog propadanja – neslavni vrh recimo drži Južna Koreja u kojoj su samoubistva dvostruko češća nego u Srbiji. Biće da je u pitanju splet faktora, kulturnih obrazaca, bijede, tabuizacije problema.
„Oblik depresije koji karakterišu bespomoćnost i beznađe može da bude najveći okidač. Osjećanje beznađa ovdje poprilično vlada", kaže Branka Kordić, klinička psihološkinja koja je svojevremeno pokrenula prvi SOS telefon za osobe izložene riziku od samoubistva. „Samoubistvo je privatan i javni čin. Kao javni čin uvijek postavlja pitanje šta društvo čini da smanji osjećaj bespomoćnosti kod ljudi?"
Kordić u razgovoru za DW posebno ističe manjkavosti sistema. „Zdravstvo je u Srbiji u očajnom stanju, a mentalno zdravlje je uvijek zadnja rupa na svirali. Tu cvjeta totalna nebriga." Na primjer, nastavlja psihološkinja, ne vodi se računa o osobama koje su već pokušale samoubistvo premda je to jedan od najvećih faktora rizika.
Šta poslije telefona?
Otvoreno pismo An Mari Ćurčić upućeno premijerki Ani Brnabić naišlo je na pozitivan odgovor. Ipak, Ćurčićeva smatra da ona kao pogođena majka nije prava adresa, već da struka zajedno sa državom treba da pokrene niz mjera kako bi se prekinuo začarani krug tihe patnje i stigmatizacije. „Sistem podrške nije dovoljno vidljiv. Moja porodica je imala sreću da zna kome da se obrati, moja sestra je sticajem okolnosti doktor psihologije", priča Ćurčić.
Možda baš zbog inicijative ove novinarke u januaru su Ministarstvo zdravlja i klinika „Dr Laza Lazarević“ konačno pokrenuli liniju za prevenciju (011/7777 000). Za mjesec dana su se javile stotine ljudi. Pomoć se u svako doba dana i noći može dobiti i od volontera Centra „Srce" (0800/300 303).
„To je velika prva pomoć“, kaže Branka Kordić. „Velika prednost telefona je što čovjek ne ostavlja identitet i uvijek ima moć da prekine razgovor ako mu ne prija, a telefon je odsvuda dostupan. Možete preko telefona da pomognete i prepoznate rizik, ali ostaje problem profesionalne pomoći, daljeg tretmana."
„Kod nas ne postoje krizni centri gdje bi ljudi ušetali bez dugotrajnih procedura", nastavlja iskusna klinička psihološkinja. „Ukratko, nemate gdje da uputite suicidalnog čovjeka. Statistike pokazuju da veliki procenat ljudi prije pokušaja samoubistva potraži profesionalnu pomoć, a onda se ipak ubiju. To znači da moramo da edukujemo one koji su na prvoj liniji, a to su ljekari opšte prakse."
Edukovati se mogu svi – baš onako kako se edukuju da pruže prvu pomoć nakon saobraćajne nesreće ili kada nekoga pogodi infarkt. Ali prije svega sa ove teme treba skinuti stigmu. „Ja sam živa. Vrlo lako sam mogla da ne budem", napisala je u novembru u vrlo zapaženom tekstu urednica „Vremena" Jovana Gligorijević, jedna od rijetkih javnih ličnosti koje otvoreno govore o svojoj borbi sa depresijom.
„Živa sam jer je imao ko da mi dobaci pojas za spasavanje kad sam se davila. Cijeloj toj armiji porodice, prijatelja, pa i slučajnih poznanika nem znam kako da zahvalim. Ali mogu da širim dalje i da ponudim svoje iskustvo, ako može nekome da bude slamka spasa", zaključila je ona tekst upečatljivog naslova „Zašto se nisam ubila".
Preko hiljadu ljudi u Srbiji svake godine nije te sreće da ih neko izvuče iz ponora. Pisale su novine svojevremeno i o slučaju čovjeka koji je preskočio ogradu Brankovog mosta i namjeravao da se baci u Savu a onda je stigla policija. Zluradi komentari nekih vozača koji su morali da čekaju – a koje ovdje nećemo ponavljati – jedan su od najdubljih zabilježnih padova ljudskosti u mirnodopskim uslovima. „Niko ne vidi akt očajnika, nego počne da procjenjuje – da li je to znak hrabrosti ili kukavičluka", kaže o takvim primjerima Branka Kordić.
„Moraš da budeš jak, ma sve je ok, ne budi razmažen… A zašto bi neko bio razmažen ako ga nešto tišti?", priča An Mari Ćurčić. „Kao, blam je govoriti o sopstvenim emocijama. Ta edukacija mora da krene od porodice i vrtića. Bojim se da tek sada počinjemo da iskijavamo devedesete. Ljudi pucaju."
Tabloidno lešinarenje
Tamo gdje ljudi pucaju, tu su tabloidi, da opišu „muk u porodičnom domu", „lelek iznad kovčega", „šokantne" detalje oproštajnih pisama… „To je klasično lešinarenje – nema drugog izraza. Ima li crvene linije? Gdje je? Gdje će im duša?", kaže Ćurčić pozivajući novinarska udruženja da reaguju.
Teško je i pojmiti da niz novinara svakodnevno ide na posao kako bi vijesti iz crne hronike prenijeli na vrišteći način iako to može biti okidač za nove tragedije. Neznanje teško da može biti izgovor pošto fenomen nije nov.
Još je Geteov klasik „Jadi mladog Vertera" bio zabranjen u brojnim njemačkim gradovima odmah poslije izlaska 1774. U Lajpcigu je zabrana važila punih pola vijeka uz objašnjenje da je djelo zapravo „preporuka za samoubistva" koje je izazvalo epidemiju suicida. Premda se o „Verterovom efektu" kontroverzno diskutovalo, mnogi istraživači utvrdili su korelaciju izvještavanja o pojedinačnim slučajevima samoubistva i povećanja stope suicida.
Centar „Srce" nudi brošuru u kojoj novinari – a u doba društvenih mreža svako je pomalo novinar – treba da izvještavaju o takvim slučajevima. „Svakako je potrebno izbjegavati objavljivanje fotografija osoba koje su izvršile samoubistvo i mjesta gdje je izvršeno; izbjegavati izvještavanje o detaljima upotrebljenog metoda, te senzacionalistički izvještavati o samoubistvu", preporučuju u tom centru.
An Mari Ćurčić se nada da će problem čijih je razmjera postala svjesna na najteži mogući način sada konačno ostati u žiži javnosti duže od trodnevnog hajpa koji izazivaju tragična samoubistva. Njena kampanja „VAŽNO JE" već je privukla pažnju onih koji su odavno trebalo da urade nešto. Sada je na njih red.