Stoljeće progona

Ratovi u bivšoj Jugoslaviji i ratovi nakon raspada Sovjetskog saveza doveli su do temeljite promjena mišljenja, piše u svom tekstu pod naslovom „Zločini protiv čovječnosti" (Frankfurter Allgemeine Zeitung – 15. 06.) profesor dr. Stefen Troebest koji predaje modernu europsku istoriju na Univerzitetu u Leipzigu.

Tri europske ratne dekade u „kratkom“ 20. stoljeću – od 1912-1922, od 1939-1949, i 1991-1999. dovele su do progona i izbjeglištva kojima je bilo pogođeno 60-80 miliona ljudi. U pravilu na etnopolitički motivirane i državno podsticane prisilne migracije nije se gledalo sa moralne strane i nisu bile politički sankcionirane. Naprotiv: Sve do hladnog rata su pomjeranja stanovništva kao sredstvo državne politike u međunarodnoj zajednici i svjetskoj javnosti bili prihvaćeni.

Tokom devedesetih godina u europskom osjećaju za zakonski ispravne stvari došlo je do dubokih promjena. Pod dojmom rata u bivšoj Jugoslaviji protjerivanje nije postalo samo u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Etničko čišćenje trebalo je uz pomoć međunarodne zajednice da se poništi. Uz to prognanima je dodijeljeno pravo na povratak koje također treba biti provedeno političkim sredstvima.

Važne odredbe Dejtona

Stvarne promjene u pravnom smislu učinjene su naravno tek tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Višeslojno kršenje saveznog ustava od strane Republike Srbije vodilo je 1991. godine seriji etničkih čišćenja, građanskih i državnih ratova.

Prije svih srbijanski ratni zločini u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, koji su se kretali od „čistih" protjerivanja do masovnih egzekucija, protresli su široko rasprostranjeno prihvatanje po kojem države imaju pravo na etničku homogenost. Više od polovine od 4,4 miliona stanovnika BiH napustilo je svoju domovinu, a oko 240.000 izgubilo je život. Član jedan Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma koji govori o pravu izbjeglih i raseljenih osoba sadrži tako tri osnovna određenja koji predstavljaju srž promjene u međunarodnom humanitarnom pravu. Prvi: Sve izbjegle i raseljene osobe imaju pravo na slobodan povratak u svoja prethodna mjesta stanovanja, Drugi: zemlje potpisnice Sporazuma su obavezne obezbjediti sigurnost za izbjegle i raseljene osobe u mjestima povratka bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, protjerivanja i diskriminacije na nacionalnoj osnovi, religijskim ubjeđenjima ili političkim opredjeljenjima. Treći stavak obavezuje zemlje potpisnice da onemoguće svaki pokušaj sprečavanja povratnika u ranija mjesta stanovanja.

Lekcija iz bivše Jugoslavije

Autor teksta profesor dr. Stefan Trobest o načinu na koji su ratovi u bivšoj Jugoslaviji pridonijeli promjeni u međunarodnom pravu zaključuje:

1989. godine predstavljala je prekretnicu. Pri tome se ta prekretnica razumijeva u dvostrukom smislu – riječ je o godini mirnih revolucija u Poljskoj, Mađarskoj i bivšem DDR-u, ali istodobno i godini početka krvavog raspada Jugoslavije. Nakon Dejtona i Rambujea suverenitet država ne važi više kao zaštita od ne miješanja u unutarnje stvari države što je bilo najvažnije načelo međunarodnog prava, već je to ljudsko pravo na zaštitu od etničkog čišćenja i pravo na sigurnost u mjestu stanovanja. Države, koje ovo ne jamče vlastitim građanima unutar vlastite države ili ove građane protjeruju mogu računati na pravo građana određenog dijela državne teritorije na secesiju i osnivanje vlastite države kao što se to desilo 2008. godine proglašavanje neovisnosti Kosova. To je lekcija ne samo iz jugoslovenskih ratova, već i iz kompletnog prošlog stoljeća i istodobno uspjeh jer to do posljednjeg desetljeća „stoljeća progona" u toj formi nije bilo tako shvaćano.

Autor: Zorica Ilić

Odg. urednik: Azer Slanjankić