Sudija Meron izjednačava rezultat

Petočlano žalbeno vijeće, kojim predsjedava američki sudija Teodor Meron, ocijenilo je da je Pretresno vijeće pogriješilo proglasivši bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije krivim što je pomaganjem i podržavanjem Vojske Republike Srpske (VRS) u Bosni i Hercegovini i Srpskoj vojsci krajine (SVK) u Hrvatskoj doprinio počinjenju ratnih zločina. 

Kadrovsko i logističko pomaganje vojskama bosanskih i hrvatskih Srba, po riječima sudije Merona, nije krivično djelo jer "nije bilo konkretno usmjereno" da se počine zločini u Sarajevu i Srebrenici niti raketnim napadima na Zagreb. Za ta krivična djela, zaključak je sudija, general Perišić nije odgovoran jer nad počiniocima nije imao "efektivnu komandnu nadležnost".

"Žalbeno vijeće poništava osuđujuću presudu izrečenu Momčilu Perišiću za ubistvo, nehumana djela i progone kao zločine protiv čovječnosti i za ubistvo i napade  na civile kao kršenje zakona i običaja ratovanje, izriče oslobađajuću presudu i nalaže da se Momčilo Perišić odmah pusti na slobodu", završne su riječi obrazloženja sudije Teodora Merona . 

Perišić nije kriv

Kazna od 27 godina zatvora u prvostepenom postupku i oslobađajuća presuda žalbenog vijeća nameću pitanje logičnosti i opravdanosti tako oprečnih odluka. Kao i u postupku protiv hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, osuđenih na 24 i 18 godina zatvora, a zatim oslobođenih, iskrsava pitanje koje vijeće je pogriješilo: prvostepeno, pretresno vijeće ili drugostepeno, to jest pet sudija žalbenog vijeća. Ni prvostepena ni drugostepena, to jest definitivna presuda Momčilu Perišiću nije donesena jednoglasno. Prva glasi na 27 godina zatvora, druga, konačna: nije kriv ni za kaznu od jedan dan zatvora.

Jedan od nalaza istražitelja tužilaštva, podnesen kao dokaz u prvostepenom postupku, protiv generala Perišića jeste da nađene čaure od puščanih metaka na srebreničkim stratištima potiču iz magazina Vojske Jugoslavije. Ta municija je, po odobrenju optuženog, slana Vojsci Republike Srpske kao pomoć "opštim ratnim naporima", kako je formulisalo Žalbeno vijeće, a nipošto da se počine zločini, kako je navedeno u optužnici. Prema tome, general Perišić ni u kom slučaju nije kriv za ono što su uradili oni kojima je pomoć poslana, zaključuje žalbeno vijeće, i poništava prvostepenu presudu koja je zasnovana upravo na izravnoj povezanosti te pomoći i počinjenih zločina.

Koja presuda je posljednja riječ pravde ?

Oslobađajuća presuda je u cjelini zasnovana na takvim argumentima: pomoć u oružju i municiji, koju je general Perišić, kao načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, slao Vojsci Republike Srpske i Srpskoj vojsci Krajine, uz saglasnost Vrhovnog savjeta odbrane Jugoslavije, nije bila "konkretno usmjerena na počinjenje zločina" u Sarajevu i Srebrenici i u raketnim napadima na Zagreb. 

Ko je onda zaslužan za prvostepenu presudu od 27 godina zatvora: tužioci koji su "van razumne sumnje" izveli dokaze o Perišićevoj krivici ili branioci koji nisu imali argumenata da ga odbrane? Uvažene sudije Pretresnog vijeća su, nakon dvoipogodišnjeg postupka i ispitivanja 108 svjedoka tužbe i 28 odbrane, konstatovali da je general Perišić (68 godina) kriv i presudili da sljedećih 27 godina, faktički vrijeme do kraja života, provede u zatvoru. Žalbeno vijeće istog suda konstatuje da su sudije u prvostepenom postupku pogriješile i odlučuje da general Perišić smjesta bude pušten na slobodu.

Kao i u oslobađajućoj presudu za Antu Gotovinu i Mladena Markača nameće se pitanje koja presuda je posljenja riječ pravde, a koja je greška: ona pretresnih vijeća ili one žalbenog vijeća, koje su i definitivne. Ne izjednačava li sudija Meron na terenu haških sudnica rezultat u oslobađajućim presudama za ključne hrvatske i srpske optuženike, i nije li u tom naporu napustio mjerila stroge i neprikosnovene pravde. 

Autor : Dževad Sabljaković

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić