Svijet je ipak (gramofonska) ploča

Pred dvokatnom tvorničkom zgradom stoji silos visok osam metara - do vrha pun granulatom PVC-a, osnovnim sastojkom gramofonskih ploča. On neće dugo biti pun, objašnjava direktor Holger Neumann: "Svaka četiri tjedna se silos puni. Nakon toga se granulat transportira raznim trakama do preša i tamo nastaju gramofonske ploče."

Tvrtka Pallas u Diepholzu u Donjoj Saskoj proizvodi gramofonske ploče još od 1949. kad je Neumannov djed radio ploče od prirodne smole šelaka, ali ova tvornica "moderne" ploče od vinila proizvodi od 1960.

Direktor nas vodi u takozvani odjel galvanizacije. Postavljeni strojevi su još iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sve je to stara tehnika i nikakva elektronika - napon u kupkama za galvanizaciju se još podešava kotačima.

Zapravo i jest - muzej

Na pitanje, zašto se tvornica zove Pallas, Neumann je pomalo zbunjen. Zapravo, ne zna pravi razlog zašto je njegov djed izabrao ime po starogrčkoj boginji Ateni Paladi i što mu je bilo u tom izletu u antičku mitologiju. Ali mora priznati da i tehnika njegove tvornice već odavno izgleda kao muzej.

"Zapravo smo već dolaskom CD-ova razmišljali, što da napravimo s tim pogonom za vinilske ploče. Na koncu smo odlučili da strojeve jednostavno samo konzerviramo."

Jer sredinom osamdesetih, na pohodu digitalnog zvuka i kad su ploče počele nestajati iz prodavaonica, i tvrtka u Diepholzu se prebacila na proizvodnju CD-ova - kasnije i DVD-ova. Ali danas Pallas zapošljava 140 radnika, a šezdesetak se još uvijek bavi vinilskim pločama.

"Prvi upit je stigao zapravo kad se održavao prvi Love-Parade u Berlinu, gdje su muzičari i DJ-evi željeli scratch-ati na kamionima, trebale su ploče." A obzirom da su drugi proizvođači prestali proizvoditi, a strojeve prodali u staro željezo, tvrtka Palladium se pročula u muzičkim krugovima. "Od tog dana su ponovno počele stizati narudžbe za ploče od vinila", sjeća se direktor.

Debeli vijci i vruća para

Od snimke koju isporuči neki muzički studio ili mušterija, stvara se matrica, uzorak za buduće ploče i koji se mora galvanizirati. Srebrne ploče postavlja jedan radnik, a direktoru i vlasniku su sve to veoma dobro poznati postupci. Konačno, njemu su 52 godine i čitav postupak je upoznao još kao dječak.

Zapravo i danas ti strojevi izazivaju strahopoštovanje - i dojam da će trajati vječito. Svi stoje na solidnim postoljima, učvršćeni debelim vijcima i polugama, ali još uvijek proizvode ploče uz točnost od djelića milimetra.

Kad se kaže "vinilske" gramofonske ploče, to je tek dio punog naziva te vrste plastike, polivinil-klorida (PVC). Osobitost tog materijala da se, u zagrijanom stanju, lako može oblikovati u bilo kojem obliku. To se vidi na mjestu gdje su smještene preše pokretane parom, uz pištanje i buku. One rade svaki dan u dvije smjene, od šest ujutro pa sve do jedanaest uvečer i dnevno se proizvodi oko 20 tisuća gramofonskih ploča.

"Ipak su ploče nešto drugo"

"Upravo proizvodimo u crvenom, jer je klijent htio crvene ploče", objašnjava Neumann. Cijena je kud i kamo viša nego u vremenima kada su ploče bile glavni nosač zvuka - u prosjeku, tvornička cijena je oko dva eura po komadu. A ako postoje posebne želje za boju, u susjednoj prostoriji je miješalica za beton.

To je zapravo najobičnija mješalica kakva se vidi na svakom gradilištu, ali ova služi za miješanje obojenih granulata da bi se dobila prava nijansa. Direktor poseže u jednu bačvu gdje je pomiješan crni i žuti granulat - to će na koncu biti smeđa, a pored je bačva s bijelim i crvenim iz kojeg će nastati ružičaste ploče. Sve se miješa ručno i zapravo je svaka serija unikat.

Prije, u zlatno doba ploča u sedamdesetima, bilo je strojeva i za takve mješavine, a proizvodilo se dvostruko više gramofonskih ploča nego danas. Što će biti u budućnosti, to direktor teško može reći. Već se vidi kako i CD polako nestaje, ali još uvijek tvrdi kako se može uočiti razlika u toplom zvuku kojeg proizvodi igla koja prolazi preko gramofonske ploče od "stisnutog" zvuka muzičke datoteke u računalu.

Na koncu, ploče se naručuju: "Koliko će dugo potrajati ta opčinjenost starim pločama, to naravno nitko ne može reći. Ali za ovih preostalih pet tvornica u Europi i, mislim da je ukupno devet tvornica na svijetu, za sad ima još posla."

U svakom slučaju, njegova tvornica dobro posluje i oko 40% ukupnog prometa dolazi od proizvoda koji su već odavno svi proglasili mrtvim. Ipak, i Neumann dobro zna da stvari dolaze i odlaze: prije nekoliko godina je morao obustaviti proizvodnju muzičkih kazeta i nema osobite nade da će opet doći i njihovo vrijeme.

Ali gramofonske ploče se neumorno vrte i vrte. Zato i na web-stranici tvrtke i na velikom plakatu u upravnoj zgradi piše: Svijet je ploča.

Autori: G. Weyerer / A. Šubić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić