Tajni život kelnskih papagaja

Podsjetimo se da u milionskom gradu na Rajni trenutno na slobodi živi oko dvije hiljade zelenih ptica. Papagaji iz roda Psittacula krameri i Psittacula eupatria, ljubimcima takođe poznati kao mali i veliki aleksandri, tajanstvene su prirode. Urbane are gnijezde se u visokim krošnjama gradskih platana. Njihovi domovi stabla su glatke kore - uz koje se zmije i ljudi ne mogu lako uspeti. Kelnski papagaji povučena su bića. Vjerovatno zbog urođenog straha da ih čovjek opet ne strpa u tijesne krletke odakle su najhrabriji svojevremeno pobjegli.

Stoljećima u kavezima i mučeni ljuljačkama

Papige vrlo dobro znaju šta su zatvor i puška. Nakon masovnih bijegova i prvih tajnih sastanaka, u tihom šumarku na rubu gradskog groblja, 1975. godine bilježimo strašnu odmazda u kojoj su gnijevni građani Kelna odstrijelili preko stotinu ptica. Pogrešna boja perja. Tragičan slučaj. Historijsko stradanje papagaja traje znatno duže. Legenda kaže da su crvenokljune egzotične ptice u Evropu stigle u prtljagu Aleksandra Makedonskog. Krilati trofeji globalnog ratnika (i Aristotelovog učenika!) stoljećima su odgajani u kavezima, mučeni ljuljačkama, generacijama tjerani da govore tuđi jezik. Sve dok im se u datom momentu, u gradu Kelnu, nije pružila prilika za organizovanu slobodu.

Leteće društvo papagaja izvrsno funkcionira

U jednom od mojih prošlih tekstova bila nam je čast upoznati jednog od njih. Tim više nas raduje vijest da je na Zapadnom Balkonu neočekivano došlo do ponovnog susreta sa zanimljivom zvijerkom. Krijući se od ljetnog pljuska, nevremena nezampaćenih razmjera (potop aerodroma u Düsseldorfu, grad u Duisburgu, tuča u Xinjiang-u) pernati prijatelj pod imenom Papagaju posjetio nas je ispod napola uvučene prugaste tende. Mokar kao čep sletio je na balkonski beton, stao pod strehu, tiho uzdahnuo i upustio se u priču. U toku intenzivnog razgovora o svijetu i nama, koji je trajao koliko i kiša, saznajemo da leteće društvo divljih papagaja u Kelnu izvrsno funkcionira. Ove izuzetno inteligentne ptice osnovale su kompleksnu paralelnu državu u zraku koja bi po mnogo tome mogla biti uzor takozvanim modernim ljudskim zajednicama. Ipak, u glasu ove sudbinom pomilovane ptice tužno je treperila tajnovita melanholija jednog u sjećanju zauvijek zarobljena bića. Prenosimo najzanimljivije trenutke:


- Hoće li Sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba.
- Dobro došao, Papagaju. Ne bi ti da te kiša nije natjerala?
- Nikad se ne zna.
- Iznenadio si me.
- Nauči se nadati.
- Tužne filozofe citiraš, Papagaju. Opusti se malo. Hoćeš li nešto gricnuti?
- Nikad se ne zna.
- Nek si vala naletio. Nigdje nikoga ovih dana. Ko da u Hondurasu živim a ne na Balkonu.
- Sve što je kod vas ljudi naopako, kod nas je vrlina
- Gdje to kod vas?
- Gore, kod nas, u pernatim krošnjama utopije. U državi papagaja.
- Utopije ne postoje. Ponavljaš tuđe laži i zablude, Papagaju.
- Teško je lagati kad ne znaš šta je istina.
- ?
- Teško lutati kad ne znaš šta tražiš.
- Dobro, ali valjda ljudi žive u pravim državama a ne ptice?
- Ne postoji pravi život u pogrešnom.
- Papagaju, dođe mi da se zamislim. Ali nemam kad. Globalno tržište puca, atomske centrale škripe, ratovi plamte. Idemo konkretno rješavati probleme. Ovdje i sad. Manje priče, više promjena, mudra ptico!
- Druškane, tamo gdje opasnost raste, nadolazi nada.
- Opet nekoga citiraš?
- Achtung Dichtung.
- Ostani još malo, Papagaju. Ne idi! Možda će opet kiša.
- Nikad se ne zna.
- Kuda letiš?
- Gdje je dobro, tu je i domovina.

Autor: Amir Kamber

Odgovorna urednica: Marina Martinović