Tarzan: Iz džungle stigao u muzej

Muzej Branly je ozbiljna kulturna institucija. Njeni kustusi su otvorili izložbu o Tarzanu ne da bi bili "popularni" i evokacijom tog lika privukli posjetioce. Naprotiv, naučnici i stručnjaci koji su je pripremili smatraju da se Tarzan, kao ozbiljna antropološka i psihološka pojava, uselio u kolektivnu svijest moderne civilizacije i postao dio opšteg kulturnog naslijeđa. Prisustvo "gospodara džungle" u svijesti kako sedamdesetogodišnjaka, tako i sedmogodišnjih dječaka i djevojčica nije prolazna sanjarija, nego duboka duhovna činjenica, koja govori i danas o ukorijenjenosti čovjeka u prirodu i njegovoj potrebi za njom.

Milioni primjeraka knjige u prodaji i danas

Tarzana smo mahom upoznali u stripovima i filmovima. Međutim, njegova rodna kuća je literatura, a otac mu je pisac Edgar Rice Burroughs, koji je svoj prvi roman napisao kad je imao 35 godina. Bio je to "Tarzan, gospodar džungle", objavljen 1912. godine, čiji uspjeh je prevazišao sva autorova očekivanja. Do 1950., do kada je živio, Burroughs je napisao još 25 romana u kojem je glavni junak Tarzan. Ali uspjeh prvog nikad nije nadmašio: još za autorovog života štampan je u preko 30 miliona primjeraka i preveden na 56 jezika. Te brojke su danas nema sumnje neuporedivo veće.

Do danas snimljeno 46 filmova o Tarzanu

Tarzana su se, čim je završen Prvi svjetski rat, dokopali filmski producenti. Već 1918. Britanac Scott Sidney o njemu snima prvi film. Na mnogobrojnim ekranima na izložbi prikazuju se odlomci iz 46 filmova o Tarzanu, koliko je do danas snimljeno. Među njima dijelovi prvih, nijemih filmova, u kojima današnjem gledaocu Tarzan djeluje pomalo komično. Poslije još pet Tarzana, 1932. tu ulogu dobija Johnny Weissmüller i postaje njegova inkarnacija. Kao petostruki olimpijski šampion u plivanju i prvi čovjek koji je preplivao 100 metara slobodnim stilom u vremenu ispod jedne minute, Weissmüller je ušao u istoriju sporta, ali kao Tarzan postao je legenda.

Prilikom samog ulaska na parišku izložbu posjetioca dočekuje zvučna senzacija: čuveni krik kojim je Tarzan pozivao životinje da se okupe i koji smo, sjetimo se, nekad davno pokušavali imitirati na izletima po našim šumama i gorama. Pripisivali smo ga Weissmülleru, a podsjećao nas je i na jodlovanje Tirolaca i Slovenaca. Na izložbi danas saznajemo da taj neobični divlji zov nema ničeg ljudskog; stvoren je kombinacijom krikova nekoliko životinja džungle.

Danas se inserti iz filmova u kojima su partneri Tarzan-Johnny Weissmüller i čuvena Jane-Maureen O'Sullivan (majka Mie Farrow) doimaju krajnje romantično-sentimentalno, ali treba se prisjetiti s kakvim ushićenjem smo prije više od pola stoljeća, nakon gledanja "Tarzana i njegove drugarice"!!!, ponavljali "Ja – Tarzan, ti - Džejn". S kojim ushićenjem smo dočekali pojavu Tarzanovog sina i majmuna Ćite!

Stripovi slijede filmske uspjehe

Ne manji uspjeh ima "Tarzan" u strip verzijama. Prva se pojavila 1929. ali tek 1936. crtač Burne Hogarth stvara uzoran lik Tarzana. To je onaj kojeg svi znamo i koji je apsolutno neprevaziđen do dana današnjeg. S pravom su priređivači izložbe ispunili galeriju originalnim Hogarthovim crtežima i stranicama stripova, koje je stvarao sve do 1980. Hogarth je imao dar da prezentira atmosferu džungle, u kojoj i sa zemlje, i iz vode i iz krošanja ogromnog drveća prijeti neka opasnost. U toj divljini je lik Tarzana, antički lijepog tijela, izoštrenih čula poput divlje životinje, sposobnog da se odbrani od svakog napada, ali i spremnog na komunikaciju i prijateljstvo sa najvećim i najopasnijim stanovnicima džungle.

Čežnja povratku prirodi

Gotovo cijeli vijek od svog rođenja mit o Tarzanu plijeni maštu i sanjarije, ne samo djetinje. Ono što je Tarzan danas u kolektivnoj svijesti sve manje ima veze sa izvornom, Burroughsovom kreacijom. Taj američki pisac je bio srećne ruke da pokrene jedan fantazam u svijesti modernog čovjeka, koji je potom domišljan i otjelotvoravan generacijama. U tom procesu Tarzanov lik je prevazišao svog tvorca, stekao nezavisnu egzistenciju i postao referenca uzaludnog, ali bez prestanka željenog povratka prirodi.

Na pariškoj izložbi doveden je u neposrednu vezu sa ekološkim težnjama, plasiran je kao simbol, ako ne modernog povratka prirodi, ono neophodnosti njenog čuvanja. U svojim nebrojenim metamorfozama i avanturama, uvijek je branio one pojave i stvorenja koji ne znaju da se zaštite od bezobzirnog pohoda pragmatične moderne civilizacije. Boreći se protiv beskrupuloznog ubijanja slonova radi skupocjene slonovače u jednoj od svojih avantura, Tarzan je faktički prvi ukazao na opasnosti poremećaja prirodne ravnoteže. Nepogrešivo je otkrivao lopove, manipulante, eksploatatore i sebičnjake. Našao se jednom u ambijentu moderne civilizacije zbog najprirodnije težnje u sebi - ljubavi - ali se i vratio u prirodu zgađen lažnošću, perfidnošću, niskošću "boljeg i naprednijeg svijeta". On inkarnira prirodnu plemenitost i dostojanstvo u kolektivnoj svijesti modernog društva. Fantazija o Tarzanu je dodirnula nešto suštinsko u čovjeku, duboko potisnutu potrebu za bliskošću s prirodom. Kao takav ušao je u kulturnu baštinu civilizacije XX stoljeća i, nepromijenjen, postoji i u 21. vijeku.

Autor: Dževad Sabljaković

Odg. urednik: Azer Slanjankić