„Teško je ali se živjeti mora“

„Hvala ti Nedeljko, pozdravi svoje, hvala ti kada me se sjećaš“ – odgovara Danko Miladinović na telefonski poziv rođaka Nedeljka Stevanovića iz Švicarske koji mu čestita Badnjicu i Božić. Dok razgovara šeta po dvorištu a slobodnom rukom pokazuje prema „pečenici“ koja se okreće na ražnju.

U dvorištu povratnika Miladinovića je vrlo živo. Prije nekoliko trenutaka u posjeti ovoj porodici bio je jerej Jovica Lazarević koji tradicionalno pred Božić obilazi pravoslavce na području gračaničke parohije.

„Među prvima sam se vratio u Gornju Lohinju, 13. jula 2000-te, sa petočlanom porodicom. Supruga je završila višu ekonomsku školu, ja sam trgovac, sinovi Dražen i Mićo završili srednje škole, Aleksandar pohađa osmi razred i odličan je učenik. Niko od nas nije zaposlen“, počinje Danko svoju priču.

„Živio sam prvih šest mjeseci pod šatorom na ovom mjestu gdje je sada kuća, ali bio sam uporan da se vratim na svoje ognjište. Da sam znao kako će mi biti teško, najiskrenije, ne bih se ni ja vratio“, priča Danko dok mu glas podrhtava.

Gornja Lohinja je brojala 346 pravoslavnih kuća u kojima je živjelo 678 mještana. Početkom rata svi su izbjegli i danas su u Bijeljini, Modriči, Kladarima, a jedan dio i u Evropskim i prekookenaskim zemljama. Pored Miladinovića danas ovdje žive još samo dvije pravoslavne porodice, Stanković i Đurić.

„Da nema konja bili bi gladni“

„Da mi bar neko zaposli jednog sina. Sve moram sam sa svojih devet prstiju. Vidiš, i ovaj kažiprst lijeve ruke sam izgubio kada sam sjekao dračevo kolje za jedan potporni zid. Zahvaljujući starim poznanicima, Bošnjacima iz Orahovice, Sladne Špionice, Gračanice, Srebrenika, uspio sam nešto zaraditi. Nosio sam čovjeku drva na ramenu, iz potoka i tako zaradio jednog konja, s njim sam teško radio i malo po malo zaradio još jednog. Da nemam konja moja djeca bi bila gladna“, ispovijeda se ovaj povratnik.

U zaseocima Đurići, Žuže, Stankovići kuće su napuštene. Neke su kupili Bošnjaci, također izbjeglice, ali tamo gdje nije prodano sve propada. Na Badnji dan, uoči Božića padala je kiša. Danko je nazvao rođaka Jovu Mitrovića i pitao ga može li ražanj postaviti u njegovoj napuštenoj kući.

„Jutros sam poranio sa svojim sinovima, odsjekli smo drvo badnjak i postavili tu uz kuću, „pečenicu“ sam stavio na ražanj, postio sam deset, a supruga četrdeset dana. Nada pravi sarmu, baklavu i tek ujutro ćemo se omrsiti, do tada ne diramo pečenicu, glavu ostavljamo za „mali Božić“, 14. januara“, objašnjava Danko običaje koje je naslijedio od svojih djedova.

Dražen, Mićo i Aleksandar pomažu ocu i razgovaraju sa drugom Sanelom Bećirevićem koji je iz Gračanice došao u posjetu. „ Pa mi se družimo, oni mene posjete za Bajram, ja njih za Božić, nekada i naveče zajedno izađem s Draženom“, govore i smiju se dok sklanjaju cigaretu kako bi se zajedno fotografirali. Nada vrši posljednje pripreme u kući a pečenica je već gotova. „Ipak, ovo je moja zemlja, moja gruda i moj list na drvetu“, i svim pravoslavcima čestitam Božić sa Hristos se rodi“, poručuje Danko na odlasku.

Autor: Mirsad Čamdžić

Odg.ur. Belma Fazlagić-Šestić