Tko želi, a tko ne želi Erdoganovu ostavku

Gotovo tjedan dana već traju nemiri u Turskoj. Ali u međuvremenu se više ne radi samo o očuvanju drveća i jednog istanbulskog parka, već o temeljnim demokratskim neprilikama u zemlji. Zahtjev većine demonstranata: premijer Recep Tayyip Erdogan treba dati ostavku. On je već deset godina na čelu države. Dva puta je njegova islamsko-konzervativna stranka AKP pobijedila na izborima - i to veoma suvereno. Godinama se činilo da ništa ne može pomutiti Erdoganovu popularnost. A činilo se i da je zemlji dobro: zbog procvjetalog gospodarskog razvoja je Turska na međunarodnom planu važila kao uzorni učenik.

Trenutačni nemiri su za Erdogana prvi tolikih razmjera. Ali iznenadni nisu, kaže turski novinar i pisac Cengiz Aktar u intervjuu za Deutsche Welle: "Vlada stvara dojam da je sve pod kontrolom i da sve dobro funkcionira, ali ustvari ništa nije u redu."

Zabrana nošenja ruža za usne i prodaje alkohola

U sloganima demonstranata se može uvidjeti da se sve vrti oko Erdogana, ne oko njegove stranke ili cjelokupne vlade, kaže Aktar. "On se miješa u privatni život ljudi. Na primjer zabrana stjuardesama da nose ruž za usne, ili zabrana prodaje alkohola nakon 22 sata. Sve to je u suprotnosti sa životnim stilom sekularnih Turaka", navodi taj novinar. Regulative i zakoni se isprva nisu uopće primjećivali, kaže on, "ali kad je narod uvidio da se ti zakoni doista mogu primijeniti u praksi, ljudi su počeli shvaćati o čemu se tu zapravo radi".

Erdoganov pokušaj da reorganizira društvene strukture i njegov autoritarni način vladanja kao jedini nositelj odluka u zemlji su glavni razlozi za nemire u zemlji, pojašnjava Aktar.

"Mladi nestranački pokret"

Gencer Özcan, profesor na fakultetu politologije istanbulskog Bilgi Sveučilišta smatra da su nemiri u Turskoj započeli već 1. svibnja, na Praznik rada. "Vlada je zabranila prvosvibanjsku demonstraciju na trgu Taksim, a koja je za lijevo orijentirani politički pokret imala simboličan karakter. Vlada je dala zaustaviti cjelokupni javni prijevoz u gradu. Policajci su već tada postupili jako nasilno prema demonstrantima", kaže taj profesor u razgovoru za DW.

Prosvjedi su proteklih dana nastavljeni. Erdogan je demonstrante pogrdno nazvao "pljačkašima", dodavši da njihove akcije vode ekstremne skupine.

Tome se protivi novinar Aktar. "To je jedan veoma mladi, nestranački, urbani pokret bez političke agende i bez vođe." Klasične ljevičarske skupine sudjeluju, ali ništa ne reprezentiraju, kaže Aktar, obzirom na brojne socijalističke, komunističke i kurdske zastave na demonstracijama. "Nijedan politički pokret ili stranka ne bi bila u stanju da ljude na trgu Taksim ili u parku Gezi ili u drugim turskim gradovima manipulira", smatra Aktar.

Šarena ekipa

I Gencer Özcan smatra da su se tu skupili građani iz svih mogućih društvenih skupina, pa tako i radikali. "Ali stup toga čine mladi ljudi, koji izlaze na ulicu tražeći svoja prava. Oni čine jezgru tih demonstracija", ističe profesor Özcan.

Oporbene stranke su bile oprezne kad je u pitanju sudjelovanje u demonstracijama, pojašnjava Özcan. "Kurdska stranka BDP od početka nije službeno izlazila na ulice, jer je bila mišljenja da bi sudjelovanje moglo ugroziti sveopći mir, ali i kurdski mirovni proces. I simpatizere nacionalističke stranke MHP je stranački vrh pozvao da ne iziđu na ulice i sudjeluju u demonstracijama", pojašnjava Özcan. Isto vrijedi i za republikansku narodnu stranku CHP, najveću oporbenu stranku u Turskoj, čije pristaše su se također uključile u prosvjede samo kao privatne osobe, dodaje profesor Özcan.

Ne žele svi Erdoganovu ostavku

Slogani i grafiti poruke na zidovima u mnogim turskim gradovima odražavaju nezadovoljstvo građana. "Tayyip istifa!" (Tayyipe, podnesi ostavku!) piše svugdje i već se danima glasno poručuje. Ali ne žele svi jednog novog premijera. Takvo što se prije svega može čuti u redovima Kurda. "Ako Erdogan podnese ostavku, onda to za nas Kurde ne znači ništa dobro. Naša vlada se nalazi u sred mirovnog procesa. Ako se vlada sad promijeni, onda naciji predstoje ponovno nemirna vremena", pojašnjava za DW demonstrant Erhan Calahan, član kurdske stranke BDP.

Novinar Aktar navodi da turska vlada mora shvatiti da demokracija nije kutija koju može zatvoriti kad god poželi. "Demokracija je živa i ona se izražava. To nazivamo participacijska demokracija. A oni to očito nikad nisu naučili", kritizira Aktar vladajuće političare. On se nada da će makar sada naučiti.

Autorice: Senada Sokollu / Marina Martinović

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić