Toyotimačina

Iz daljine čini ti se sve ok. Neko seli ili renovira stan i radnici su panoima zauzeli par parkirnih mjesta za svoje potrebe. Onda, kako prilaziš, shvatiš da je zauzet prostor prevelik, a panoi suviše sjajni i jednaki da bi stajali tu kao prost kabasti materijal. Najzad, shvatiš da se radi o reklamnoj kampanju Toyote, i da su ta mjesta zauzeta za najprodavaniji pametni automobil u BiH od oktobra.

Zlobno pomisliš da će najpametniji automobil imati pametnije pedale, pa Toyota neće svako malo sretne kupce pozivati na besplatne vanredne servise. Ali ti od toga nije lakše. Zamišljaš čitaonicu u kojoj nema mjesta za čitaoce, jer su sve stolice zauzete reklamama za nove knjige; ali odmahneš glavom, niti iko više u ovom gradu objavljuje knjige, niti se narod otima za mjesta u bibiotekama.

Pa onda zamisliš kino-salu u kojoj je trećina sjedišta zauzeta reklamama za nove filmove. Taktika je ista, samo je Universal Pictures gluplji od Toyote, pa se nije prvi sjetio. Iako, u dubini duše znaš da je cijela stvar glupa, jer koje bi se kino odreklo publike zbog reklama. Drugo je grad, grad će se odreći građana zbog profita. Grad će prodati svoja parking-mjesta pametnoj Toyoti, ko jebe glupog građanina i njegov glupi auto. Pitaš se šta sprečava farmaceute da krenu Toyotinim stopama i reklamama za lijekove zauzmu prazne postelje u bolnicama.

Dovezu osiguranika i bolesnika u bolnicu, pregledaju i preporuče operaciju, ali ga onda vrate kući, jer su na zategnutim krevetima panoi s pametnim antidepresivima, pa za nevoljnike, dok traje kampanja, nema slobodnog mjesta. Jeste možda malo glupo da se krevet koristi za reklamu ali puno bi gluplje bilo ne oteti lopatom tamo gdje se inače uzima kašikom.

Da li bi se glupi građanin tada, možda, zapitao kada je i kako i kome, tačno, dao moć u ruke da ga ponižava na svakom koraku i u svakom trenutku. Na kojim je to (demokratskim?) izborima glasao da živi stočnim životom? Šta mu vrijedi gledati od čega se živi a ne znati od čega se umire?

Da li bi pomislio da isto ovako, kao panoi na parkirnim mjestima, zauzimaju njegovo mjesto u skupštinama i parlamentima neki panoi koji nisu ljudi, nego reklame sa šupljim obećanjima, narodni kvaziposlanici lojalni svojim stranačkim vođama i njihovoj partijskoj disciplini (jedan vođa - jedan glas!), neki toyotani bez mozga, ali pametni?

Da li bi pošutao sve te panoe glupi građanin, poručujući, između psovki biiiip direktoru toyote.ba biiiiip da je ovom hipsterskom kampanjom biiiip izgubio najmanje jednog potencijalnog kupca i da ga biiiiip njegov savjetnik za marketing koji ga je nagovorio da pljune u lice dostojanstvu biiiip građana?

Ili bi samo slegnuo ramenima i produžio svojim putem prema Bajramu, pa od Bajrama do Božića i Nove godine, pa preko Valentinova, Dana državnosti i Osmog marta do Šestog aprila i Prvog maja, a onda u Orebić, Gradac, Podacu ili Zaostrog, da zorom preko pola plaže prostre svoje peškire s logom coca-cole...

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Svetozar Savić