Tragedija Mileve Ajnštajn
19. septembar 2018
Albert Ajnštajn je i danas jedan od malobrojnih pop-zvezda prirodnih nauka. I oni koji ne znaju ništa o teoriji relativiteta znaju njegovo ime i kako izgleda. Njegova slika sa razbarušenom kosom i isplaženim jezikom je odavno jedan od najpoznatijih portreta na svijetu. Ali, ono što je tokom poslednjih decenija postalo poznato o njegovom privatnom životu – nije tako lijepo.
Ajnštajn je bio prilično loš otac i supružnik. Svoje prvo dijete nikada nije vidio i krio je njegovo postojanje od porodice i drugih ljudi. O svom najmlađem sinu Eduardu, oboljelom od šizorfenije, rekao je da „nije čitav čovjek". A prema svojoj prvoj supruzi Milevi Marić ne samo što se ponašao bezobzirno, nego je i prećutao njen naučni doprinos svojim najvažnijim teorijskim studijama koje su mu na kraju donijele i Nobelovu nagradu.
Poslije razvoda 1919, Mileva Ajnštajn je živjela u skromnim uslovima, brinula se o oboljelom sinu, a umrla je u Cirihu 1948. Njeno ime je danas gotovo zaboravljeno. Povodom 70-godišnjice njene smrti, dvije spisateljice objavile su romane u kojima se bave njenom sudbinom.
Ime izbrisano iz istorije
Amerikanka Mari Benedikt u knjizi „Gospođa Ajnštajn" (original: „The Other Einstein", njemačko izdanje: „Frau Einstein") bavi se prije svega mladim i studentskim godinama Mileve Marić, kao i srećnim počecima odnosa sa Albertom u Cirihu. Riječ je o zanimljivo napisanoj knjizi, pripovijedanje je u prvom licu.
Knjiga hrvatske autorke Slavenke Drakulić „Mileva Ajnštajn, teorija tuge" (njemački naslov: „Mileva Einstein oder die Theorie der Einsamkeit") je mračnija. U njoj je u prvom planu slomljena i depresivna žena kasnijih godina.
Obje knjige govore o tragičnom neuspjehu priče o emancipaciji. Jedno kongenijalno naučno partnerstvo je propalo u žabokrečini neuspjelog građanskog braka. Mileva se odrekla karijere i slave: „Od vedre djevojke pune samopouzdanja, koja je željela da se bavi naukom, za samo deset godina je postala služavka koja je morala da se stara o prljavom rublju". Još gore je razočaranje. Jer, zajednički sastavljani radovi su objavljivani samo pod imenom Alberta Ajnštajna. Ime njegove supruge je izbrisano iz istorije.
U oba romana prelomni trenutak je gubitak prvog djeteta. Djevojčica Lizerl došla je na svijet 1902. kao vanbračno dijete, a Mileva se sa njom sakrila u Srbiji. Albert nikada nije došao da ih posjeti. Čak je prinudio Milevu da ostavi dijete i živi kod njega u Bernu. Lizerl je umrla – vjerovatno od šarlaha. Drugi autori i biografi pretpostavljaju da je data na usvajanje.
„Od mene ne očekuj nikakve nježnosti"
Sudbina Ajnštajnovog izgubljenog djeteta nije razjašnjena do danas – toliko temeljito su zametnuti tragovi. O tome da je Lizerl uopšte postojala javnost je saznala kada se prije 30 godina iznenada pojavila prepiska mladog para.
U romanu Slavenke Drakulić, sa gubitkom djeteta počinje i Milevina duševna bolest. Utonula u beznađe, ona je svoj život vidjela kao promašen. Do definitivnog rastanka od Alberta došlo je kada joj je tresnuo na sto katalog zahtjeva u kojem su bili i nevjerovatni pasaži, na primjer: „Moraš da se pobrineš da moja odjeća i veš budu u urednom stanju, da redovno dobijam tri obroka dnevno. Odreći ćeš se svih ličnih odnosa sa mnom. Od mene ne treba da očekuješ nikakve nežnosti, baš kao što mi nećeš ništa ni zamjerati". Ovo, nažalost, nije fikcija, već istorijski dokument.
Do danas je u nauci ostalo sporno koliki je doprinos Mileve Marić Ajnštajnovoj teoriji relativiteta. Obje autorke smatraju da je taj doprinos postojao. No, nezavisno od toga da li su u pravu kada je o tome riječ, posle čitanja ovih knjiga Albert Ajnštajn se ukazuje u novom svjetlu. Njegove ljudske osobine nažalost nisu držale korak sa njegovom genijalnošću.