Transatlantski razdor u odnosu prema Rusiji

NATO ima obvezu od napada izvana kolektivno braniti - samo svoje članice. Mnogi europski političari su ovih dana potajice odahnuli pri pomisli na to načelo. Jer da je Ukrajina članica NATO-a, rusko pripojenje Krima bi zapadni savez bilo direktno uvuklo u vojni sukob s Rusijom. Pritom se članstvo Ukrajine i Gruzije prije nekoliko godina doista razmatralo kao mogućnost. Na samitu NATO-a u Bukureštu 2008. godine Amerikanci su se, predvođeni tadašnjim predsjednikom Georgeom W. Bushom, žestoko zalagali za to. No, neke europske države, među kojima i Njemačka, bojale su se tog koraka jer su već tada postojale velike napetosti u odnosu s Rusijom. Berlin se danas, više nego ikada, osjeća potvrđenim u ispravnosti svog tadašnjeg stava.

Michael Gahler, glasnogovornik za sigurnosna pitanja kluba zastupnika Europske pučke stranke u Europskom parlamentu, ukazuje i na činjenicu da tada ni ukrajinsko stanovništvo "nije bilo u uvjerljivoj većini" za članstvo u NATO-u. Suzdržanost iz obzira prema Rusiji, objašnjava Gahler, bilo je povezano s očekivanjem da će "Rusija na adekvatan način to nagraditi".

Gruzija kao preteča zbivanja u Ukrajini

Amerikanci još uvijek ofenzivno zagovaraju otvaranje vrata NATO-a za te zemlje. Američki ministar obrane Chuck Hagel prošlog je vikenda prilikom posjeta Tbilisiju izjavio kako će se njegova zemlja i dalje zalagati za članstvo Gruzije u transatlantskom savezu. SAD razmišlja i o prodaji vojnih helikoptera Gruziji. A između Gruzije i Ukrajine postoje jasne paralele. Mnogi u ruskoj okupaciji gruzijskih područja Abhazije i Južne Osetije 2008. vide preteču aneksije Krima 2014. I 2008. se prosvjedovalo protiv tog čina, ali Zapad nije intervenirao pa je izgledalo da se pomirio s novom situacijom.

Sada su se u ukrajinskoj krizi i predsjednik Odbora za vanjsku politiku u američkom Senatu, demokrat Robert Menendez, i republikanski senator John McCain izjasnili za isporuke oružja ukrajinskoj vojsci. Zapadnoeuropski političari, pak, smatraju da bi se time ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu na pladnju servirala provokacija koju on možda samo čeka kako bi umarširao u Ukrajinu.

Hoće li Ukrajina postati drugi Afganistan?

Tako na dvije strane stoje dvije različite strategije. Dok većina europskih članica NATO-a ne želi dalje bespotrebno provocirati Rusiju, SAD i neke istočne članice koje su i same patile pod sovjetskom čizmom argumentiraju drugačije: da je Ukrajina danas članica NATO-a, Putin se možda ne bi bio upustio u avanturu zvanu Krim. Roland Freudenstein, stručnjak za sigurnosnu politiku u briselskom think-tanku Wilfried Martens Centre, vjeruje kako je odbijanje konkretnog akcijskog plana za primanje tih zemalja u članstvo NATO-a "Putina ohrabrilo da Gruziju uvuče u rat". On smatra da bi jače povezivanje te zemlje s NATO-om bilo barem smanjilo vjerojatnost ruske agresije.

Freudenstein se i sada zalaže za ograničenu vojnu potporu NATO-a ukrajinskoj vojsci "kako bi se ova mogla obraniti od agresije izvršene bez ikakve provokacije ili barem da time ruski troškovi toliko porastu da Kremlj mora još jednom razmisliti o toj akciji". Rusija, smatra on, "nema neograničene mogućnosti za intervenciju" i još se sigurno "dobro sjeća katastrofe u Afganistanu". Zastupnik u Europskom parlamentu Gahler, pak, naglašava da se "čak ni Rusija ne bi usudila tvrditi kako Ukrajina ugrožava njezin teritorijalni integritet." Ukrajinske borbene aktivnosti su, konstatira, isključivo obrambene.

Svatko može sam birati svoje saveze

I Freudenstein i Gahler odbijaju poštivanje sfere utjecaja Rusije koju sugeriraju mnogi zapadni političari. Svaka zemlja, smatraju oni, ima pravo sama birati saveze u koje će ulaziti. I vrata NATO-a bi, slažu se, načelno trebala ostati otvorena za obje zemlje. Kada bi se ona zatvorila, bila bi to "nagrada ruskom ponašanju". Michael Gahler, međutim, kao pretpostavke za to navodi "stabilnu većinsku podršku naroda" i jednoglasnu spremnost sadašnjih članica NATO-a na taj korak. Ova potonja trenutno sigurno nije ispunjena. Hoće li se to promijeniti ovisi i o tome "s kakvom ćemo Rusijom imati posla", smatra Gahler i konstatira kako to s Putinovom Rusijom neće biti izvedivo.

No, Zapad ne bi smio zbog toga sada ostati pasivan, slažu se oba stručnjaka. "NATO i EU trebaju novu politiku prema istoku", kaže Freudenstein. Europska unija bi trebala jače surađivati s predstavnicima civilnog društva i graditi veze s tamošnjim elitama i to preko trgovine, stipendija i viznih olakšica. NATO bi, osim toga, prema njegovom mišljenju, trebao intenzivirati suradnju sa zemljama te regije izvan članstva - "sviđalo se to gospodi u Kremlju ili ne". I europarlamentarac Gahler je za jačanje civilne i vojne suradnje s ovim zemljama. Pritom je, smatra, ipak važno "nastaviti dijalog između EU-a i Rusije", kao i "s interesom pratiti" dijalog Rusije s Ukrajinom, Gruzijom i Moldavijom. Uza sva razilaženja u stavovima oko Rusije između SAD-a i Europe - i među samim Europljanima - ovo je sigurno točka oko koje će se svi najprije složiti.