Tri godine bez viza

Ukidanje viza za putovanja u zemlje Evropske unije prije tri godine svakako je predstavljalo značajnu vijest, kako za državu Srbiju, tako i za njene građane, ističe za DW Nenad Banović, načelnik Uprave granične policije MUP Srbije:

„Prednost bezviznog režima je jako značajna za građane Srbije, jer oni sada psihički osjećaju slobodu da u svakom trenutku, u skladu sa svojim finansijskim mogućnostima, mogu bilo kada da krenu u posjetu bilo kojoj evropskoj državi. Ranije je to sve naravno bilo drugačije, bile su komplikovane procedure za dobijanje viza, bili su poznati oni redovi za vize, bilo je mučno i gledati te ljude. Sada ljudi dišu punim plućima, putuje se dosta, i vidi se poboljšanje u odnosu na prethodni period“.

Tamna strana ukidanja viza

Ukidanje viza međutim ima i svoju tamnu stranu, kaže Nenad Banović, a to je problem tzv. lažnih azilanata. Banović navodi da je 2010. godine 17.700 građana Srbije tražilo azil u zemljama EU, što je navelo srpsku vladu da nakon toga preduzme čitav niz mjera kako bi smanjila taj broj. Neke od tih mjera su da policija na graničnim prelazima provjerava vaučere turističkih agencija, pozivna pisma rođaka koji su poslati, novčana sredstva koja su neophodna za boravak u inostranstvu u zavisnosti od dužine boravka, kao i svrhu putovanja putnika:

„Te mjere su bile prije svega jaka informativna kampanja o štetnosti po državu zloupotrebe vizne liberalizacije. Nakon toga smo uveli i pojačane policijske mjere kontrole naših državljana od strane granične policije na graničnim prelazima. Na kraju smo i u bilateralnim susretima pokušavali da ustavnovimo gdje su problemi. I došli smo do zaključka da je jedini razlog finansijske prirode, naime jaka socijalna davanja koja bogate zemlje EU daju našim državljanima koji zloupotrebljavaju pravo na azil.“

Najveći pritisak na Nemačku

Sve te mjere su dale pozitivne rezultate, tako da je u 2011. taj broj pao na ispod 10.000, iako Evropa kaže da je taj broj 13.000, navodi Banović. Utvrđeno je takođe da nema elemenata organizovanog odlaska, već da su u pitanju pojedinačni slučajevi. Međutim, nakon odluke Ustavnog suda Njemačke, po kojoj su izjednačena socijalna davanja za tražioce azila i socijalnih davanja za najugroženije kategorije državljana Njemačke, povećan je pritisak lažnih azilanata na Njemačku, kaže Banović:

„U ostalim zemljama ne. Ali su sada Bavarska i Sjeverna Rajna Vestfalija izuzetno bile pritisnute odlaskom, jer naravno čim je negdje neki veći finansijski prihod – tamo se ide. Zemlje koje su poslušale naše sugestije, gdje smo zajednički došli do zaključka kako se treba protiv toga boriti, kao što su Belgija, Švedska, Norveška, Luksemburg, imaju veliki pad. One su Srbiju stavile na listu sigurnih zemalja, skratile procedure, a zatim i smanjile socijalna davanja tražiocima azila. Ostao je za sada problem sa Njemačkom, gdje pokušavamo i gdje ćemo i dalje pokušavati da u bilateralnim susretima i dalje radimo na smanjivanju broja azilanata. jer vidimo da te naše potencijalne dogovore vide i naši građani koji hoće da zloupotrijebe bezvizni režim, i da se sada polako pred kraj godine smanjuje njihov broj“.

Nenad Banović ističe da se broj odlazaka i putovanja u inostranstvo nije dramatično povećao od ukidanja viza: „Procentualno izraženo, to povećanje iznosi oko 20 procenata. To nije neki veliki procenat povećanja, jer da bi putovali u inostranstvo moramo imati i novac za to. S obzirom na ekonomsku krizu koja vlada u Srbiji, i s obzirom da Srbija nije bogata, i da njeni građani nemaju veliku platežnu moć, ovde je dakle više važan taj psihološki efekat da možete da putujete kad hoćete u inostranstvo“.

Ljudska prava i „lažni azil“

Mjere koje se preduzimaju za sprečavanje „lažnih azilanata“ veoma često zadiru u oblast ljudskih prava, što je posebno delikatno u slučaju romske populacije, odakle se i regrutuje najveći broj azilanata. Kako su sloboda kretanja i zabrana diskriminacije ustavom zagarantovani, srpskim vlastima je prilično teško da ispune ključne zahtjeve zemalja EU a da ne ugroze nečija prava. Milan Antonijević, direktor Komiteta pravnika za ljudska prava (YUCOM), kaže za DW kako smatra da za to postoji razumjevanje i u Evropi:

„Svaki razgovor koji smo tim povodom imali, naravno da smo upozoravali na probleme koji mogu predstavljati kršenje ljudskih prava, i gdje smo sa pravom govorili da se od naše vlade ne mogu neke stvari na tako jednostavan način zahtijevati. Znači, ukoliko vi nekoga spriječavate da napusti zemlju morate za to imati vrlo jasnu i definisanu proceduru, a to je vrlo teško uraditi u ovim slučajevima. Vi ne možete samo na osnovu boje kože odlučivati da li će neko napustiti zemlju ili ne, to je otvorena diskriminacija, ali neki mehanizmi moraju postojati. Prije svega edukacije, da se objašnjavaju mogućnosti za azil, kako ne bi bili manipulisani od strane pojedinaca koji organizuju i naplaćuju taj izlazak iz zemlje i obećavaju dobijanje azila. Znači, na tom terenu edukacije bi trebalo raditi, a zatim i na poboljšanju položaja onih koji najviše i traže azil, pa na kraju vidjeti koja su to najefikasnije mjere koje neće kršiti ljudska prava“.

Autor: Ivica Petrović

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić