Trnovit put do priznavanje diplome
1. decembar 2010
Serkan Kaygisiz je uspješno završio studij matematike u Turskoj. Uprkos tome, ovaj 31-godišnjak u Njemačkoj nije mogao naći posao jer njegova diploma nije priznata, tako da samo radi volonterski. On u jednoj četvrti u Leverkusenu podučava djecu čiji su roditelji uglavnom turskog porijekla: „Pokušavan motivirati djecu da studiraju. Ali ona me naravno pitaju: pa Vi imate dvije diplome, studirali ste, a sada primate socijalnu pomoć. Zašto mi onda trebamo studirati? Mi nemamo šanse u Njemačkoj,“ objašnjava Serkan Kaygisiz.
Sličnosti i razlike
On ipak pokušava ohrabriti djecu da se dalje školuju. Serkan trenutno pohađa jedan kurs za sticanje dodatne kvalifikacije koji organizuje Fondacija Otto-Benecke iz Bona. Ovaj program nezaposlenim akademicima, bez obzira da li su stranci ili Nijemci, nudi mogućnost dodatnog obrazovanja i to u raznim profesijama - od nastavničke pa sve do medicine.
Uz dodatno teoretsko školovanje, Serkan ide i na praksu u jednu školu u Leverkusenu. Razlike u nastavi u Turskoj i Njemačkoj prepoznatljive su tek na drugi pogled: „Matematika ima svoj sopstveni jezik. Dva plus dva je četiri i u Turskoj, Njemačkoj i Engleskoj, kao naravno i svuda drugo. Međutim, razlika je u ulozi nastavnika. Kada si nastavnik u Turskoj, onda si na neki način član porodice. Djeca više poštuju nastavnike nego u Njemačkoj. Ovdje se roditelji i nastavnici posmatraju kao protivnici – ne rade zajedno već uglavnom jedni protiv drugih.“
Komplikovani zakoni
Mnogi visokokvalifikovani migranti protivnikom smatraju džunglu njemačkih zakona oko priznavanja diplome. Postupci su teško shvatljivi, kaže Serkan Kaygisiz. Od njegovog studija matematike iz Turske, u Njemačkoj su 2003.godine priznata samo tri semestra, a 2009. godine šest. No, čak i kada su diplome formalno priznate, migrantima je teško naći posao na njemačkom tržištu rada. Ovo iskustvo je imao Aurel Ciumac iz Moldavije.
Ovaj inžinjer elektrotehnike je 2003. godine došao u Njemačku gdje mu je diploma priznata. Posao međutim pet godina nije mogao naći. Tek kada je upisao kurs koji organizuje Fondacija Otto-Benecke došao je u kontakt sa njemačkim poduzetnicima. Sada radi kao inžinjer za firmu Siemens u oblasti kliničke hemije: „Sada imam mogućnost da se kao inžinjer dalje razvijam. Ono što me u mom poslu raduje je da uvijek učim nešto novo, da radim sa novom tehnikom. To je upravo ono što sam tražio - branša u kojoj uvijek učim nešto novo.“ Ovaj inžinjer iz Moldavije je uspio. To međutim nije česta pojava u Njemačkoj.
Autor: Alexandra Scherle/Belma Fazlagić
Odgovorni urednik: Mehmed Smajić