Tuguj, bronzana stražo
29. juli 2020
Bronzane glave dvojice profesora osnivača Filozofskog fakulteta u Sarajevu posmatraju čudnu gužvu na ulazu u zgradu.
– Mora da nešto sa vratima nije uredu, glasno razmišlja Antina. Inače, zašto bi stajali na ovoj cicvari, kad je u holu puno svježije i ugodnije. A i u vrtu iza zgrade je udobnije i ljepše.
– Možda se u holu izvode neki radovi pa nema mjesta, nagađa Salkova.
Kako bi tim časnim starinama sad neko objasnio svrhu ovog čepa na grliću znanja?
To, da svijetom hara virus za koji nema lijeka ni vakcine, to bi lako shvatili.
Kao naučnici, još bi lakše prihvatili iznuđeno rješenje za odbranu od virusa: nošenje maski i držanje odstojanja od drugih osoba na metar i po ili dva.
Ali kako im objasniti odluku Rektora(ta) da se kretanje po zgradama Univerziteta redukuje na minimum, i dopusti samo pod određenim uslovima, od kojih je prvi da se mora na ulazu izmjeriti temperatura svakome ko ulazi, beskontaktnim toplomjerom, kao pištoljem uperenim u čelo?
Smislenost objašnjenja
Tu bi se naučnici starog kova, koji drže do razloga i logike, već počeli pomalo gubiti u smislenosti objašnjenja. Ako bi još i pristali na to da je sumnja dokaz u očima panike izazvane virusom neznanja, teže bi shvatili zašto osoba koja nema sumnjivu temperaturu ipak mora potpisati izjavu, pod materijalnom i krivičnom odgovornošću, da prethodnog dana ili noći nije imala neke od simptoma prehlade, povišenu tjelesnu temperaturu, da to isto nije imao ni neko od ukućana, da nije bila u kontaktu s osobom u izolaciji, a pogotovo ne sa osobom zaraženom corona virusom. Ako to sve ulazeća osoba zadovoljava, svejedno se ne oslobađa sumnje da je potencijalni prenosilac virusa, jer može biti i tzv. asimptomatski kliconoša. Pa se zato od nje, kad jednom ipak uđe u lijepo rashlađenu zgradu, zahtijeva da sve vrijeme nosi masku.
Dobro, opreza nikad dosta, to bi bronzane glave shvatile. Ali zašto se taj oprez u skoro pa histeričnom obliku javlja s unutrašnje strane vrata Fakulteta, a s vanjske, za koju je Fakultet također nadležan, barem do tamo dokle zimi čisti snijeg, u potpunosti ga zamijeni bahatost.
Da li bi se studenti npr. uvrijedili, ili naljutili, da njihovi profesori u sklopu redovnih dežura izađu i poredaju ih kao kolibriće u šetnji, oko konopa sa čvorom vezanim na svakih metar i po, pa da se ti apsolventi, brucoši, vanredni i redovni studenti, a za koji mjesec i sami nastavnici ili odgajatelji, suoče sa svojim infantilnim ponašanjem. Jer nema puno zrelosti u njihovom insistiranju da im se upiše ocjena u indeks i potpisom ovjeri prisustvo (kao da je indeks album Životinjsko carstvo); ni puno pameti u ignorisanju obavezne udaljenosti i nošenju maski u većoj slučajnoj grupi; ni puno poštovanja za bronzane glave koje se umjesto njih pitaju: zašto se temperatura mjeri studentima na ulazu u Fakultet, ali ne i na ulazu u tržne centre? Za studiranje su potrebni karantinski uslovi a za šoping nisu?
Sad bronzane glave lako mogu zaključiti da je od njihovog vremena do danas zdravlje studenata na UNSA postalo manje vrijedno od zdravlja uposlenika.
Da nije tako, investiralo bi se (i materijalno, i kognitivno, i kreativno) u resurse studentskih službi, otvorili bi se alternativni kanali komunikacije, pojednostavile administrativne prepreke, odgodile manje bitne stvari za jesen, a sve to s dobrim razlozima, ne samo čuvanja ljudi od nepotrebne izloženosti zarazi, nego i zadržavanja ugleda koji su dvije bronzane glave ostavile Univerzitetu u nasljedstvo.
I kad na kraju svega vrh kantonalne obrazovne vlasti brucošima poruči da smo u proteklom periodu vidjeli značaj nauke kao takve, i koliko ovisimo o njoj, pa da zato oni, ti brucoši, iskoriste maksimalno kapacitete učinivši da ovisimo o njima i njihovim uspjesima, šta čovjek drugo da kaže brončanicima nego da taj virus izgleda ne udara samo na pluća nego i na mozak. Jer ako je najveći napredak te nauke ovo čemu svjedočimo, da portiri rade posao medicinskih sestara a ljekari se umjesto na Hipokrata pozivaju na algoritme, onda je svejedno o kome ćemo ovisiti. Već smo izvisili.