Tuneli straha

Poput mračnih kanala provlače se gradom tuneli, sa svojim teškim, neprijatnim, niskim betonskim svodovima; kolovozne trake su uske, neosvijetljene; katkada umiju i da pobjegnu u stranu, u pravcu koji, na trenutak, otkrije loše osvijetljena tabla, a često znaju i da se iznenadno ukrste i upletu... Onaj ko ne poznaje mrežu automobilskih tunela u Briselu, lako može ostati izgubljen i neutješan.

Akutna opasnost

Ovi tuneli, dužine više od deset kilometara, predstavljaju žilu-kucavicu gradskog saobraćaja. U gradu sa nešto manje od milion stanovnika, kroz njih svakog dana prođe više od 320.000 ljudi. To je najbolji način da se stigne do centra grada.

Krajem januara je došlo do katastrofe, koju su kritičari predviđali već godinama: tunel „Stefani“ koji spaja sjever i jug Brisela, zatvoren je iz bezbjednosnih razloga. Još gora je situacija sa tunelom „Montgomeri“: u njemu su najprije počeli da se odvaljuju komadi betona, a zatim su stručnjaci ustanovili da se tavanica spustila za osam centimetara – što je značilo akutnu opasnost od rušenja.

Brisel je želio da bude svjetski grad

Čitav jad je počeo još 50-ih godina, kaže Mišel Iber, profesor urbanističkog planiranja iz Brisela. Tada je počelo kopanje prvih automobilskih tunela i to za svjetsku izložbu „Ekspo“ 1958. Trebalo je omogućiti da posjetioci izložbe iz centra grada što brže stignu do Atomijuma – u zapadnom dijelu prestonice. Prebacivanje velikog dijela saobraćaja pod zemlju značilo je i povratak starog sjaja istorijskim dijelovima gradskog centra.

„Saobraćajni sistemi kakvi su tada građeni u SAD, važili su kao napredni i političari i javnost su ih dočekali sa entuzijazmom“, kaže profesor Iber, i dodaje da je taj koncept potisnuo u drugi plan javni gradski saobraćaj koji je inače dobro funkcionisao.

„Ovi tuneli su građeni za vječnost“, objašnjava profesor, „ali niko nije očekivao da će im biti potrebno tako intenzivno održavanje“. Održavanje u koje je uloženo premalo novca. „Kada je trebalo graditi prestižne objekte, političari bi odmah bili tu; održavanje, međutim, ni za koga više nije bilo seksi...“

Osim toga, planovi za razvoj grada su samo pojačali potrebu za saobraćanjem između periferije i centra: stare stambene zgrade u centru su zamenili poslovni neboderi, a stanovnici centralnih četvrti su preseljeni na obod grada. Probijeni su novi tuneli.

Nema političke volje

Nekoliko decenija kasnije, niko se ne smatra odgovornim za sadašnju katastrofu. Formirana je istražna komisija koja bi trebalo da ozbiljno prouči šta se i zbog čega događalo. Na prvim saslušanjima, sadašnji i bivši gradski sekretari su samo prebacivali krivicu jedan na drugog.

„Potrebna nam je trezvena debata koncentrisana na pronalaženje rješenja“, smatra Jerun Verhoven, predstavnik građanske inicijative BRAL: „Problem sa renoviranjem tunela je u tome što je potrebna ogromna suma da bi se očuvao status kvo. Ali, to još nije rješenje za veće probleme. Osim toga, tako veliko javno ulaganje u jedno renoviranje ne može da se dobro proda biračima, pogotovo ne sa ovako tankim budžetom“.

Razlog zašto je budžet Brisela tako tanak je jednostavan: "Ovdje u Belgiji plaćamo porez tamo gdje živimo a ne i tamo gdje radimo“, kaže Verhoven: „A pošto su se svi koji su to sebi mogli da priušte odselili u lijepa predgrađa, u centru grada žive samo ljudi sa manjim primanjima.“

„Izaći iz negativne spirale“

Petak popodne. Vozimo se u pravcu juga, gdje su i predgrađa sa lijepim vilama. Saobraćaj je sve gušći; sve češće se zaustavljamo i, na kraju, pred ulazom u zatvoreni tunel „Stefani“, ostajemo u totalnom saobraćajnom kolapsu.

„Potrebne su nam hitne mjere da bismo izašli iz ove negativne spirale“, prenosi profesor Iber: „Naši političari konačno moraju da daju realistične prijedloge koji mogu da se sprovedu u djelo brzo i sa malo novca“. Aktivista Verhoven predlaže: „Najjednostavnije bi bilo da se otvore autobuske linije za koje bi bile rezervisane posebne kolovozne trake, a autobusi bi vozili u kratkim intervalima između centra i predgrađa“. To bi bila neka vrsta brze pomoći, jer zbog stalnih političkih rasprava nikako da se počne sa realizacijom velikih projekata.