"Turbo Folk" u bečkom Schauspielhaus-u

Predstava koja je u Hrvatskoj već izazvala niz kontroverznih reakcija, kod bečke publike pobudila je veliku zainteresovanost. Bečki Schauspielhaus za premijere je bio dupke pun, a austrijska publika je po ko zna koji put pokazala da je upućena u društvena dešavanja na prostorima bivše Jugoslavije. Iako je predstava izvedena na hrvatskom jeziku, a prijevod teksta projiciran na zidu u pozadini scene, njena poruka je svakako našla svoj put do inače zahtjevne bečke publike.

„Sviđaju mi se ovakve vrste predstave, prilično je direktna i, rekao bih, beskompromisna, a taj turbo folk je, čini mi se, koliko izopačen, toliko i agresivan fenomen“, kaže tako jedan mladić 30-tih godina, dok nešto stariji gospodin dodaje.

„Predstava je dobra, prilično moderna, i mislim da nam daje dobru sliku sistema vrijednosti koji se može sresti u društvima svih novonastalih zemalja nakon raspada Jugoslavije. U Beču imam dosta prijatelja iz tih krajeva i oni su mi već objašnjavali o čemu se tu radi, a sada, nakon predstave, jasno mi je da je taj turbo folk zapravo kanaliziranje nekih ozbiljnijih društvenih anomalija. Istovremeno, i to tvrdim sa odgovornošću, u dijelovima ove predstave može se prepoznati i austrijsko društvo“, tvrdi malo stariji gospodin.

Društvene anomalije

Predstavljanje društvenih anomalija, poremećenog sistema vrijednosti koji u prvi plan stavlja npr. liposukciju ili vrijednosti patrijarhata, a onemogućuje razgovor o mnogo bitnijim stvarima, npr. o tome da li je rat u bivšoj Jugoslaviji zaista bio neophodan, koliko su dobri prijatelji bili Stjepan Mesić i Ivo Pukanić, ili npr. da li su srpske i kosovske žrtve rata jednako vrijedne kao i, recimo, vukovarski branitelji – u odnosu na binu HNK Ivana Zajca, u nešto intimnijem prostoru bečkog Schauspielhausa djeluje još neposrednije. No, upravo ta intimna atmosfera, kaže autor teksta i režiser Oliver Frljić, doprinosi direktnijem uvidu u sistem po kojem turbo folk funkcioniše.

„Turbo folk udara na najniže strasti i to je zapravo stanje svijesti u kojem su neki orijentiri vrijednosti trajno izgubljeni. Mislim da se dogodila jedna vrsta urabanocida, dakle od promjene strukture stanovništva u gradskim jezgrama preko niza drugih stvari i ovaj fenomen je zapravo kumovao tome, on je bio sredstvo ratne mobilizacije u Srbiji početkom devedesetih.

U Hrvatskoj je bio prvi kulturni proizvod koji je došao iako su tada tržišta službeno bila zatvorena, danas ga sluša hrvatska mladež, nogometna reprezentacija, nove elite koje su se pojavile u ratu. On je tržišni poizvod koji jako dobro zna što radi, tu se ništa ne događa slučajno. Činjenica je da Željko Mitrović (vlasnik televizije Pink, red.) sada pokušava ući na hrvatsko tržište, zapravo kupiti niz lokalnih hrvatskih postaja kako bi stvorio mrežu. Ja mislim da se od turbo folka ne treba braniti cenzurama i zabranama, nego kroz različite institucije koje bi trebale raditi na tome da mladi imaju neki drugi sustav vrijednosti od ovoga koji propagira turbo folk“, kaže Frljić.

Vlastita ksenofobija

Što se tiče austrijske publike, Frljić kaže da već iz ranjih iskustava zna da publika vani, osim što podrobnije shvati fenomen turbo folka, često prepozna i vlastitu ksenofobiju prema ljudima sa područja bivše Jugoslavije.

„Mislim da su tim ljudima kroz ratove na prostoru bivše Jugoslavije neke stvari postale bliske, ljudi sa tih prostora su bili prisiljeni na migracije, dio njih je došao i u Austriju, sreli su se sa drugom kulturom, a turbo folk je isto bio dio toga. I nekad kad igramo vani ta predstava potvrđuje neke stereotipe koji ljudi imaju o nama, ali mislim da ih negdje i suočava sa vlastitom ksenofobijom i nekim unutrašnjim strahovima i smatram da ona dobro funkcionira, čak i ako im nisu sve stvari do kraja jasne“, kaže Frljić.

Turbo Folk Olivera Frljića na festivalu Wiener Festwochen našao se u okviru programa Generation Ex-Yu, gdje su se pored HNK Ivan Zajc bečkoj publici predstavile i produkcije beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju (Sanja Mitrović, Will You Ever Be Happy Again), Ateljea 212 (Milena Marković, Šuma blista), novosadskog Per.Art-a (Saša Asentić, My private biopolitics), te predstava „Bed and Breakfast, zu Gast bei Freunden“ Aleksandra Nikolića i instalacija „Europoly – The European Union Identity“ Dejana Kaluđerovića u festivalskoj produkciji.

Autor: Emir Numanović

Odg. urednik: Jasmina Rose