1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Turci iz Njemačke nigdje nisu kod kuće

4. decembar 2011

Prije 50 godina je Njemačka s Turskom potpisala sporazum o dolasku radne snage. Oni koji su došli na "privremeni" rad u "Allmanyu" su tada u domovini važili za sretnike. A kako se na njih u Turskoj gleda danas?

https://p.dw.com/p/13Ljp
Turski radnici na putu za Njemačku prije 50 godinaFoto: picture-alliance/Beynelmilel

Hülya Bozkurt iz Kölna radi kao prodavačica u velikoj prodavaonici pekarskih proizvoda. Ova 36-godišnjakinja pokušava barem jednom godišnje letjeti za Tursku. "Ranije je bilo ljepše. Kada smo išli na godišnji odmor dok sam bila dijete je doček bio ljubazniji. Pokloni koje smo donosili bili su veliki hit: čokolada iz Njemačke. To je bilo super", prisjeća se Hülya. Rodbina koja je živjela u Turskoj se radovala ponovnom viđenju i jedva su čekali da posjeta iz Njemačke konačno stigne.

Ali ne radi se samo o poklonima zbog kojih su se ljudi u domovini radovali dolasku iz daleke Europe, objašnjava Bozkurt: "Oni su mislili da mi svi imamo džepove pune njemačkih maraka i kad su god mogli nabijali su nam cijene, za nas je sve bilo duplo skuplje." Ali posjetioce to nije smetalo, oni su to rado trpjeli jer su i sami znali da ono što oni u Njemačkoj zarade u Turskoj vrijedi puno više. "Za nas je to bilo u redu, nismo se oko toga uzbuđivali, a u Turskoj su svi mislili da smo bi jako bogati."

Deutschland Türkei Integration Hülya Bozkurt Bäckereifachverkäuferin in Köln
Hülya BozkurtFoto: DW

Tako je bilo nekada. U međuvremenu se situacija međutim promijenila. Turska se i sama ekonomski razvila, posljednjih godina čak puno brže no Njemačka. Pokloni iz "Almanye", kako u Turskoj nazivaju Njemačku, više nisu ništa posebno.

"Kod kuće samo u zrakoplovu"

Tijekom vremena su međutim turski "gastarbajteri", dakle radnici na privremenom radu u inozemstvu, sve češće postajali cilj i omalovažavajućih primjedbi i naziva. Naziva ih se "Almancima" što znači nešto kao "turkošvaba", ili ih se zove "izgubljenima". Ti nazivi mogu biti izraz mješavine sažaljenja i simpatije, ali ponekad i omalovažavanja. Turci naime koji su kao gastarbajteri napuštali domovinu uglavnom važe za neintegrirane i neobrazovane ljude koji govore neku mješavinu njemačkog i turskog jezika koju u Turskoj malo tko razumije.

Funda Eren je u Njemačkoj od kraja 80-ih godina. Ova danas 48-godišnja voditeljica obrazovnih projekata odbija takva etiketiranja. Još se vrlo dobro sjeća situacije kada su je u Turskoj prije 20 godina po prvi puta nazvali "turkošvabicom". "To me strašno naljutilo i zabranila sam im da me ikada više tako nazivaju", priča Eren. Jer to znači da se na nju kao na stranca gleda ne samo u Njemačkoj, već i u Turskoj. "Mi smo zapravo negdje u sredini. Vjerojatno bi se samo u zrakoplovu na putu između dvije zemlje smjeli osjećati kao kod kuće. Mene u svakom slučaju moja rodbina nikada više nije nazvala 'turkošvabicom' ", kaže Eren.

Muzaffer Kaplan Teppicharbeiter in Köln
Muzaffer KaplanFoto: Aydin Üstünel

Ovaj naziv 61-godišnjeg Muzaffera Kaplana nikada nije smetao. Ali i on primjećuje da se u Turskoj mijenja način na koji se doživljavaju Turci koji žive i rade u Njemačkoj. Ovaj radnik podrijetlom sa obala Crnog mora, koji u Njemačkoj živi već 30 godina i tu se nalazi pred odlaskom u mirovinu, sjeća se kako je bilo ranije: "Kuda god smo išli, u kafić ili dućan, moglo se čuti: 'A, evo "švabe', i svi su nas dočekivali dobrodošlicom", priča Kaplan. Ali toga više nema, 'švabe' u Turskoj više nikoga ne zanimaju, jer su mnogi koji su ostali kod kuće u međuvremenu u boljoj poziciji. "Oni nemaju probleme koje mi imamo, oni su barem u svojoj domovini, a ne u tuđini kao mi", s tugom govori Muzaffer Kaplan.

To nije obećana zemlja

Deutschland Türkei Integration Tugba Acar Juwelierin in Köln
Tugba AcarFoto: DW

U Turskoj je prostim okom vidljiv porast životnog standarda. Tugba Acar, prodavačica nakita rođena u Kölnu, kaže da nema razlika u odijevanju između mladih u Njemačkoj i u Turskoj. I automobili su isti. Istodobno mnogi ljudi u Turskoj imaju pogrešnu sliku o životu u Njemačkoj, kaže Acar. Oni misle da Turci u Njemačkoj vode bezbrižan život: "Misle da nama ovdje sve pada s neba, da gotovo i ne moramo raditi." A to naravno nije slučaj: tu se puno radi i stalno se štedi. U domovinu se odlazi s tom ušteđevinom i naravno da se onda ima novca. Ali kada se vratimo, sve smo potrošili. I onda svakodnevna borba i štednja počinje iznova", kaže Acar.

Ali ne samo od strane običnih ljudi se Turci, koji žive i rade u Njemačkoj, osjećaju omalovažavanima. Isti takav osjećaj imaju i kada je u pitanju turska država. Kada se radi o zahtijevina prema dijaspori, tu je država vrlo brza i energična - pogotovo kada se radi o novcu. Ali kada je riječ i uslugama uprave, onda je to sasvim druga priča. Sve ide jako, jako sporo. Drugi primjer je političke naravi: Turcima u inozemstvu se odavno obećaje da će za izbore u Turskoj svoj glas moći davati i u inozemstvu. Ali, za sada je sve ostalo samo na obećanjima, tuži se vlasnik staretinarnice Birol Sahin, koji u Njemačkoj živi već 33 godine. "Kada želimo produžiti putovnice - to košta. Novi dokumenti? I to košta. Osloboditi se od obveze služenja vojnog roka? I to košta, čak je i poskupilo. I zašto već godinama čekamo mogućnost da kada su izbori svoj glas možemo dati ovdje gdje živimo, u Njemačkoj?"

Autori: Aydin Üstünel / Zoran Arbutina

Odg. ur.: Senad Tanović