Turisti se u Pulu vraćaju zbog Saleta Verude i - longplejki

Longplejka, kao ni rock and roll, nije umrla. Klasik poput LP-ja uvijek je u modi, opipljiv poput papira što šuška pod prstima, listanja novina ili nekog književnog klasika. U središtu Pule, na jednom od pitoresknih uspona što vode prema Kaštelu, ljubitelji glazbe mogu pronaći svog omiljenog izvođača na dobrom starom vinilu, na štandu koji već dvanaestu sezonu vodi dobri duh i svojevrsni brend Pule – Saša Milovanović ili Sale Veruda, utemeljitelj, tekstopisac i gitarist bivših KUD Idijota, kultnog punk benda koji je mijenjao svjetonazor na prostorima bivše Jugoslavije. Ima, doduše, ovdje i CD-ova jer valja udovoljiti svakom kupcu, a Sale nije običan prodavač kod kojeg će turist ili namjernik kupiti longplejku i onda zaboraviti to lice, kao što zaborave prodavača sladoleda nakon što zamaknu iza prvog ugla.

Od usluge do ozbiljnog posla

Na ovom mini štandu vlada svojevrsna interakcija između prodavatelja i mušterije – ukoliko traženi proizvod trenutačno nije u ponudi, Sale će s potencijalnim kupcem razmijeniti e-mail adresu i onda ga obavijestiti kad roba bude na lageru. A to može biti za sezonu, dvije, tri. Bilo je i onih koji su navratili i nakon 10 godina. Turisti se u Pulu vraćaju zbog Saleta.

A sve je počelo 2011., i to posve slučajno.

„Bilo je to vezano uz period kad se Tusta (frontman benda, op. a.) razbolio, na okruglu, 30. obljetnicu KUD Idijota, koji su utemeljeni 1981. Odštampali smo prigodnu seriju majica koje smo trebali prodavati na svirkama koje smo planirali u povodu obljetnice. Nedugo nakon toga Tusti je postavljena dijagnoza, s nama je otpjevao još jedan koncert, a onda smo u idućih nekoliko mjeseci bez njega kao trio odradili još nekoliko zakazanih koncerata i tu je bend stao“, prisjeća se Sale. Budući da je, veli, uglavnom on vodio računa o prodaji ploča, CD-ova i majica na koncertima, a koncerata nije bilo, ostala je čitava gomila memorabilija. Dijela toga se riješio na božićnom buvljaku iste godine u Društvenom centru Rojc.

S obzirom da se još nije bio riješio svih viškova, Sale je iduće sezone prvi put izlagao na Sajmu antikviteta u centru grada, nedaleko od sadašnje lokacije.

„Kako su ljudi vidjeli da imam štand, tako bi nešto kupili, ali bi i pitali za neke druge stvari koje ja nisam imao. Zanimale su ih stare ploče, ali i, recimo novi CD Olivera Dragojevića ili Miše Kovača. Istovremeno je vlasnik obližnjeg CD shopa upao u dugove i taj se dućan ubrzo zatvorio pa ljudi u jednom trenutku nisu imali gdje kupiti neki CD, kamoli ploču. Malo po malo, počeo sam nabavljati stvari za koje su me ljudi pitali više da im učinim uslugu, ali se to pročulo. Budući da sam godinama u kontaktu s izdavačima, mnoge kolege po bendovima znam pa bih i njih privatno angažirao da mi pošalju nešto za nekoga u Puli. Tako se počelo događati nešto na što nisam računao, a to je da su se štand i moja ponuda počeli širiti“, priča Sale.

Nijemac mu očitao bukvicu

Bio je to, kako rekosmo, gotovo pa slučajan posao.

„Ploče nisu umrle – kupuju ih ljudi svih dobnih skupina, cure i dečki, stari i mladi. Bilo je najneobičnijih pitanja. Jedan stariji gospodin je tražio jugoslavensku vojnu muziku. Pretpostavljam da je on možda neki vojni muzičar pa kad negdje putuje lokalno se raspita za neki album vojne muzike da vidi kako su drugi vojni orkestri svirali neke stvari. Za romskog glazbenika Muharema Srebrzovskog pitala me cura iz Danske. Pretpostavljam da je muzikologinja koja studira glazbu s Balkana i ona je za njega čula. Imao sam neke njegove singlove, a ona je tražila CD“, nabraja Sale.

Jedan Nijemac mu je svojedobno očitao bukvicu.

„Znaš kad ti je nešto pred nosom, a od šume ne vidiš stablo. Mi živimo s Oliverom i njegovom glazbom. Znamo sve njegove pjesme. Uopće nisam obratio pažnju na to dok me taj Nijemac nije priupitao imam li što Oliverovo. Zapravo, nemam. Kako nemate? Mi putujemo obalom od Dubrovnika, Splita, Šibenika, preko Zadra i Rijeke, sad smo u Puli, gdjegod smo stali pitali smo za Oliverov CD i on se nigdje u Hrvatskoj ne može kupiti. Jeste li vi normalni? Samo me poklopio. Čovjek ima pravo. Od tada uvijek pazim da imam diskove s Oliverovim pjesmama i dobro se prodaju", prisjeća se Sale.

Na njegovom muzičkom štandu, jedinstvenom u Istri, zastupljeni su svi žanrovi: od rocka preko folka do zabavne glazbe. Nije neobično da gosti žele neku lokalnu glazbu pa vrlo često pitaju za folk, klape ili kajkavsku pjesmu. „Traže i popularne pjevače iz Dalmacije koji su vrlo bliski hrvatskom folku, klapskom načinu pjevanja, poput klape Rišpet", kaže naš sugovornik. No, najtraženiji album ove sezone bio je „Igor" američkog repera Tylora, the Creatora. Nakon njega najviše se tražio „Teatro d'ira:Vol 1" talijanskog benda Maneskin.

Oliver popularniji od Miše

Poljaci su ga, kaže, iznenadili – kad nešto poznaju, onda su u to udubljeni sto posto.

„Kakva pitanja sam ovdje imao za neke vrlo stare bendove: Pop mašina, Rock mašina, Grupa 220, Time prvi album. Ako Poljak prati punk rock, onda zna svaki punk rock sastav koji je u Hrvatskoj ikad postojao. Bilo je Nijemaca koji slušaju hrvatsku progresivnu glazbu. To je prvi album Timea. Jednom mi je prišla obitelj Nijemaca s troje djece i zatražila nešto od starijeg jugoslavenskog rocka, žena je spomenula Smak. Pronašao sam im album „Crna dama“ za koji nisu čuli, ali su ga tu poslušali, oduševili se i kupili ga. Ako netko traži tipičan jugoslavenski heavy metal bend, uvijek prolaze Divlje jagode. Traže i Atomsko sklonište s obzirom da su iz Pule, ali njihovih ploča više nemam. Spašava me to što su Atomci 2019. u Beogradu snimili live CD“, navodi Sale.

Neke je godine, kaže, jedan turist nakon dugo vremena nabasao na disk J.J. Calea i odmah ga kupio, a onda je par iz Austrije tek ovdje pronašao album „Facelift" benda Alice in Chains.

Mišo je, zanimljivo, manje popularan od Olivera. Nijemci vole sve vrste glazbe. „Onaj tko inače doma sluša laganu zabavnu glazbu to će potražiti i ovdje. Ako priđe neki panker i pita za lokalni punk bend, naravno da imam KUD Idijote ili moj novi sastav Saša 21“, kaže Sale. Bend je pokrenuo nakon Tustine smrti 2012. godine i dosad su snimili dva albuma. Imaju tri nove pjesme, četvrta je skicirana, a kad se nakupi njih desetak, snimit će treći album. No, prije toga treba pričekati završetak sezone, koja za Saleta traje do konca listopada.

Sale je po zanimanju stolar. „Čim sam završio školu i vratio se iz vojske, odmah sam se zaposlio. Svojevremeno sam radio u 5. maju, mislim da imam do 10 godina staža. Radio sam i u Uljaniku, bio sam stolar na brodu. Nakon toga glazba i štand. Nije da od ovoga živim, ali pomogne jer je nemoguće da ovako jedan mali štand - na kojem ne nudim ni vojnu robu ni kinesku plastiku, već isključivo glazbu - ostvari takav prihod da vrtim palčeve do iduće sezone. I zimi radim neke stvari, bend malo nastupi, supruga je zaposlena. Živimo kao prosječna familija“, zaključuje. Ne tlači me gazda, podcrtava i dodaje: „Ali često tlače situacije jer radim sam."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu