Tvrdoglavost u EU se (ipak) isplati

Nauk koji šefovi država i vlada iz praške ludorije mogu izvući svakako je manje prijatan. Tvrdoglavost očito pobjeđuje u EU. Mora se samo dovoljno dugo ići na živce ostalim članicama i onda se dobije ono što se želi.

EU je za Klausa potvrdila samo ono što ionako stoji u Lisabonskom ugovoru, a to je da je on zapravo primjenljiv samo na buduće europske pravne akte, ali ne i na pitanja koja se tiču prošlosti. Tobožnja opasnost da bi Nijemci protjerani za vrijeme Drugog svjetskog rata iz Češke mogli tražiti povrat svoje imovine nikada nije ni postojala.

Svi bi sada mogli imati posebne želje

Samo zahvaljujući naporu šefova država i vlada spriječeno je da i druge države kao što su Slovačka ili Mađarska zatraže za sebe slične iznimke. Popuštanje Vaclavu Klausu moglo bi se u budućnosti pokazati kao opasan presedan ako se budu morale raditi druge izmjene koje se odnose na osnove Lisabonskog ugovora.

Svaka država bi mogla imati posebne želje pozivajući se na slučaj Klaus. Učiniti EU sposobnijom za djelovanje mogao bi ostati nedostižan cilj ako bi se stalno moralo imati obzira prema svim mogućim željama pojedinih država članica.

Lisabonski ugovor dakle može stupiti na snagu u januaru naredne godine u slučaju da češki Ustavni sud naredne sedmice ne donese drugačiju presudu. No, s obzirom na to da je žalbu Ustavnom sudu inscenirao Vaclav Klaus može se poći od toga da će ona sada biti odbijena jer je češki predsjednik dobio što je želio.

Lisabonski ugovor podrazumijeva i uspostavu dvije nove funkcije za koje još uvijek nije moguće kandidirati personal. Kada je riječ o personalnim odlukama morati će se organizirati poseban samit. I ta činjenica pokazuje koliko je u međuvremenu postalo teško da EU sa 27 članica u prikladnom roku pronađe razumna rješenja. Unija treba više odluka donesenih na većinskoj bazi do čega bi, za nadati se, zahvaljujući Lisabonskom ugovoru uskoro trebalo i doći.

Autor: Bernd Riegert/Zorica Ilić

Odg. urednik: Azer Slanjankić