Uštipak i licna

Pušenje ubija

Pušenje ubija

Пушење убија

piše na kutijama cigareta, na tri jezika u Bosni i Hercegovini. Na onim koji se prodaju legalno. Na onima koje ljudi sami motaju, ili ih kupuju smotane, na golf-gepek-štandovima poput ovog na slici, ne piše ništa.

Siromašni se pušači, a takvih je sve više (ne jer je više pušača nego jer je više siromašnih), ne bune zbog toga što država o njihovom zdravlju ne vodi računa na isti način kao o zdravlju bogatih, koji imaju čime da kupuju i bolje cigare i bolje liječenje.

Možda bi zakone s vremena na vrijeme trebalo davati i djeci na usvajanje, ili barem na provjeru. Ako predlagač nema odgovora na dječije pitanje, zakon se vraća na doradu. A djeca bi sigurno pitala i ovo: ako pušenje ubija, zašto država ne zabrani prodaju cigareta?

Šta bi vlast na ovo odgovorila?

Da se djeca baš zato ništa ni ne pitaju, jer su dječija pitanja glupa. Djeca ne mogu razumjeti svu kompleksnost politike i ekonomije.

Shvataju li je, međutim, poslanici, koji odluke ne donose po svom znanju ili po svojoj obaviještenosti, nego po svojoj stranačkoj dužnosti? Tako da je na kraju svejedno sjedi li u nekoj sali dvadeset, pedeset ili dvjesto ljudi, njihovih će dvadeset, pedeset ili dvjesto ruku uvijek podići samo volja tri glave.

Ako pušenje ubija, zašto država ne zabrani prodaju i proizvodnju cigareta? Ako municija ubija, zašto država ne zabrani prodaju i proizvodnju municije?

Zato što država ne stoji na komplikovanoj etici nego na prostoj računici: sabirati u korist elite a oduzimati na štetu fukare. Voljom naroda, koji glasa za svoje predstavnike kao za zvezde granda.

Sitni interes je njegov najkrupniji ideal. Dok zaokružuje imena na izbornim listima, on glasa za policiju koja će okretati glavu od njegovog gepeka punog duhana, za rođaka koji će ga zaposliti u državnoj firmi bez konkursa, za pajdu koji će mu namještati tendere, za gazdu u čijoj kladionici radi, za tužioca koji će mu biti advokat, za novinara koji će mu guslati istinu, za nastavnika koji će mu odgajati klonove, za merhametli carinika, za oficire odlikovane hadžilukom, za sveštenika s opijumom u kadionici, za šumara sa vatom u ušima, za biznis koji na temeljima propalih fabrika pravi poslovne tornjeve, za inspekciju u separeu, za sudstvo na kanafi, za patriote koji zavičaje pretvaraju u nekretnine, za dilere iz komšiluka, za barke i bureke.

Kao onim žicama rastegnutim preko mahalskih zidova, sjedi i danas, dvadeset godina od rata, naš komšiluk prikačen za svoj prioritet, sretan iza spuštenih roletni što ne mora ulje trošiti na svjetlo. Uštipak i licna, šta čovjeku u dvadeset i prvom vijeku više treba? I jedna da se smota i zapali. Kroz kolutove dima čkilji puk u raj. Nikotin, silikon za slomljen miokard.

Neko se jednom našalio pa na kutiji cigara umjesto

Pušenje ubija

Pušenje ubija

Пушење убија napisao:

Nacionalizam ubija

Nacionalizam ubija

Национализам убија.

I ta poruka, kao i prva, odlazi u dim. S pušačkom većinom pred glasačkim kutijama, šta drugo demokratski izbori mogu biti nego pušiona?