U Jugoslaviji se živjelo bolje

Ipsos Strategic Marketing u Beogradu i European Fund for the Balkans objavili su rezultate sociološkog istraživanja o stavovima građana država nastalih na području nekadašnje Jugoslavije. S Hedvig Morvaj-Horvat, izvršom direktoricom Europskog Fonda koji radi u sastavu Fondacije Roberta Boscha je razgovarala Angelina Verbica.

DW: Šta je bio cilj tog istraživanja?

Hedvig Morvaj-Horvat: „2011. označila je 20. godišnjicu raspada jugoslovenske federacije. Te dvije decenije ostavile su dubok ožiljak na Balkanu. Zbog nedavne i neslavne prošlosti, region je u više navrata bio predmet raznih analiza, uključujući analizu događaja, okolnosti, funkcionisanja sistema, ali većina tih analiza previđala je ljudsku dimenziju procesa dezintegracije i tranzicije. Evropski fond za Balkan je od agencije Ipsos Strategic Marketing naručio istraživanje sa ciljem da se prikaže drugačiji pogled na raspad Jugoslavije u trenutku kada se proces integracije država Balkana u EU odvija u uslovima novih izazova. Realnost finansijske i političke krize unutar Evropske unije uveliko formira proces daljeg proširenja. Čak se može reći da su ideje o dezintegraciji EU danas prevazišle ranije uske krugove i prisutne su u mnogim diskusijama. Stanje u regionu takođe upućuje na to da je percepcija potencijalnog članstva sve kompleksnija, a da podrška procesa slabi. Ljudi na Balkanu su razočarani kada su u pitanju EU, njihova sopstvena društva i dve decenije duga tranzicija.“

Za sprovođenje ankete izabrane su posljednja generacija građana Jugoslavije rođena 1971., kao i generacija rođena 1991, kada je počeo raspad Jugoslavije. Zašto ste se fokusirali na te dvije generacije?

„Tokom 20 godina teške istorije na ovim područjima rođena je i odrasla je jedna nova generacija. Smatra se da ti ljudi, rođeni 1991. godine čine generaciju budućnosti, pošto su suviše mladi da bi se sjećali ratova, sukoba i rušenja starog sistema. Nasuprot tome, oni rođeni 1971. predstavljaju jednu od posljednjih jugoslovenskih generacija koje su odrasle u bivšem sistemu i vidjele njegov kraj. Ti ljudi su stupali u zrelost u vrijeme kada se rušio stari sistem i trebalo je da podnesu težak teret tranzicije. Moglo se očekivati, a radi konsolidacije demokratije u tim društvima, da ta mlada generacija posjeduje pozitivnije viđenje sadašnjih sistema i da se osjeća kao ’dobitnik u procesima transformacije’, u poređenju sa starijom generacijom. Međutim, složenost ličnih iskustava kada su u pitanju politička i društveno-ekonomska transformacija dovele su do toga da mlađa generacija bude podjednako bez iluzija o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kao i starija. Iako nema sumnje da su sistemi u kojima su obje generacije odrastale zasnovani na vrijednostima drugačijim nego u vrijeme njihovih roditelja, čini se da se njihovo ponašanje i mišljenje ne razlikuju bitno od ponašanja i mišljenja starijih. Takođe, ova studija pokazuje da razlike između naroda i etničkih grupa i dalje igraju veću ulogu u oblikovanju ponašanja nego razlike među generacijama.“

Prema ovom istraživanju, građani sa područja nekadašnje Jugoslavije ne doživljavaju taj region kao jedinstveni kulturni prostor. Istovremeno se pokazuje i da ne postoji ni međusobno povjerenje. To ne odgovara duhu Evropske unije. Da li takve rezultate smatrate istraživanja smatrate obeshrabrujućim?

„Važno je ponovo napomenuti da istraživanje obuhvaća samo predstavnike dvije generacije i zato rezultati ne predstavljaju generalne stavove građana regiona. Podaci do kojih smo došli pokazuju da u svim državama između 70 i 90 odsto obje grupe ispitanika smatra dobrosusjedske odnose i komunikaciju između njihovih država važnim. Ekonomskau saradnju također podržava većina ispitanika. Ali je na primjer, mlađa generacija u Srbiji sklonija od starije stavu da postoje političke okolnosti koje mogu spriječiti regionalnu ekonomsku saradnju. Kada se posmatra region kao jedinstven kulturni prostor, samo se generacija 71. u Hrvatskoj u većem procentu izjasnila negativno u odnosu na to pitanje. Tu je potrebno osvrnuti se i na pitanje postojanja različitih kulturnih sfera u regionu, gde se jasno razlikuju takozvana ’jugosfera’ i ’albanska sfera’, to jest grupisanje država po kriterijumu jezičkih sličnosti.

Želja da upoznaju susedne zemlje je, prema istraživanju, najveća kod makedonske generacije 1991. Najveću averziju izrazili su Albanci rođeni 1971 i poslije njih Srbi. Prema anketi, među zemljama Zapadnog Balkana postoji tendencija izolacije jednih od drugih. Da li mislite da ta averzija potiče od iskustva iz posljednjih godina, od starih predrasuda, ili i od novih aktuelnih faktora?

„Kako se navodi u analizi rezultata ovog istraživanja sa naslovom ’20 Years after 1991: The Tale of Two Generations’ koji je napisan od strane Simonide Kaćarske u saradnji sa grupom mladih analitičara, učesnika inicijative u okviru programa ’Supporting Policy Development’ Evropskog fonda za Balkan, preovlađuje nepovjerenje među narodima u regionu, a u nekim zemljama mlađa generacija je čak nepoverljivija, nego oni koji su preživjeli rat. U tom smislu, svima je svojstveno nepovjerenje na opštem nivou, kao i nepovjerenje među različitim etničkim grupama. Međutim, u svim zemljama većina između 56 odsto i 75 odsto ispitanika vjeruju da je novi sukob u regionu malo vjerovatan. Naše istraživanje pokazuje da je na Balkanu teško govoriti o generacijskim stavovima i razlikama. Preovlađuju razlike među zemljama, koje svjedoče o tome da je nasljeđe prošlosti i nacionalnog konteksta uticalo na formiranje individualnog mišljenja.“

Gledano iz EU perspektive, može li se reći, da se taj region ipak doživljava kao zajednički politički, ekonomski i kulturni prostor?

„U cilju formulisanja strategije za pridruživanje preostalih zemalja Balkana Evropskoj uniji, oformljen je politički region, takozvani Zapadni Balkan. To podrazumijeva određeni pristup državama koje pripadaju ovom regionu iz perspektive EU i šire međunarodne zajednice. Međutim, bilo političkog regiona ili ne, evidentno je da na ovim prostorima postoje tradicionalne veze i interesi koji povezuju naše države. Prije svih zahtjeva za unapređenje regionalne suradnje od strane nekog vanjskog faktora, ako se bolje osvrnemo oko sebe, priznaćemo da je naša svakodnevna potreba i realnost komunikacija i razmjena sa susjedima u najrazličitijim oblastima. Najočiglednija i najopipljivija je ekonomska suradnja, ali neka povezanost postoji u svim mogućim sferama. Život opovrgava zaključak koji se može izvesti na osnovu odgovora na pitanje o postojanju jedinstvenog kulturnog prostora, a daje nam do znanja da je pojedincima teško priznati da su sličnosti i međuzavisnost njihova svakodnevna realnost.“

Osim građana Hrvatske i Kosova, ispitanici drugih zemalja smatraju da su bolje živjeli u doba bivše Jugoslavije. Kako objasniti tu razliku u ocjeni?

„Većina ispitanika smatra da bi situacija za njih bila bolja da su nastavili da žive zajedno u bivšoj Jugoslaviji, što najvjerovatnije ukazuje na nezadovoljstvo situacijom u njihovim sadašnjim državama usljed teškog tranzicionog procesa. Znači podatke koje ukazuju na pozitivne asocijacije na bivšu državu najprije treba shvatiti kao nostalgiju za uređenim odnosima, ekonomskom sigurnošću i mogućnošću za zaposlenje, na šta ukazuje i činjenica da obje ispitane generacije u svim državama većinom misle da su njihovi roditelji bolje živjeli od njih. U odnosu na gore navedeno, zanimljiv je podatak, da uprkos pozitivnim osećanjima u odnosu na bivšu Jugoslaviju, svi se ispitanici slažu da je raspad države bio neizbježan.“

Kakvi još važni i pozitivni zaključci mogu da se izvuku iz ove studije u poglesu procesa prevladavanja prošlosti?

„Iako postoje određene razlike među zemljama i narodima, dvije posmatrane generacije ipak imaju dosta toga zajedničkog. Nepovjerenje među ljudima i dalje postoji i ispitanici su podjeljeni po pitanju odgovornosti za rat. U Hrvatskoj većina krivi političke lidere. Na Kosovu pretežno krive narod. U Albaniji, BiH, u Makedoniji i Srbiji većina krivi međunarodnu zajednicu. Mlađa generacija manje vjeruje od starije da se međunarodna zajednica isuviše miješa u unutrašnje stvari, naročito u Hrvatskoj i Srbiji. Što se budućnosti tiče, postoji dosta realizma i zabrinutosti, ali i nade. I dok mladi strahuju da će živjeti gore od svojih roditelja, oni i dalje veruju u evropsku budućnost. Stoga, ovo istraživanje također pokazuje da EU, kako je to formulisao Ivan Krastev u izveštaju o rezultatima 2010 Balkan Monitora, iako je izgubila čaroliju, nije izgubila svoju važnost. Iako su mnogi u regionu kritični kada je EU u pitanju, ona ipak i dalje predstavlja najbolju moguću budućnost za mladu generaciju.“

Autor: Angelina Verbica

Odgovorni urednik: Zoran Arbutina