U regalu Kurʾan pored Biblije
11. august 2019
Niti je Marinko Zekić ili Marin, kako su ga zvali, bio musliman, niti potiče iz muslimanske familije. Nije ni naivno vjerovao u ideju napretka i koegzistencije muslimana i hrišćana koja se sama ostvaruje. Pa ipak na skoro 600 strana i citatima iz Kurana, u knjizi 'Islamizacija Zapada i vesternizacija islamskoga svijeta s posebnim osvrtom na BiH i bh. muslimane - Bošnjake', objavljenoj u Varšavi, "on odbacuje negativne predrasude koje islam povezuju sa terorizmom i kojima se u medijima održavaju stereotipna mišljenja o muslimanskom svijetu kao vječitom neprijatelju demokratije i moralnih vrijednosti", kaže Boguslav Željinski, profesor sa Univerziteta Adam Mickijevič u Poznanju i nekadašnji mentor Marinka Zekića.
Za uglednog poljskog profesora, vidno ožalošćenog zbog prerane smrti njegovog „Marina“, ti naučni radovi imaju posebnu vrijednost. „Nemoguće je zamisliti savremenu književno-naučnu, kulturološku, politološku ili sociološku studiju o islamu u njegovim evropskim relacijama bez citiranja Marinovih knjiga. Njegove studije su svojevrsna misija, sa ciljem sticanje znanja o islamu - bez predrasuda. Njegovo shvatanje i razumijevanje islama nikada nije bilo važnije za zapadna društva nego danas", siguran je Željinski.
Nije dijelio ljude
Zekić je djetinjstvo proveo u Livnu. Porodica se potom seli u Sarajevo, gdje on završava Drugu gimnaziju. Ratne 1993. diplomirao je na Filozofskom fakultetu i stekao zvanje profesora južnoslovenske filologije. Iz opkoljenog grada uspijeva izaći neposredno pred kraj rata i to kroz čuveni Tunel spasa ispod aerodromske piste.
Nakon izlaska iz Sarajeva završava i sam kao izbjeglica – migrant u njemačkom Esslingenu pored Stuttgarta, odakle će se četiri godine kasnije zaputiti ka Poljskoj, gdje je prihvatio ponudu sa Univerziteta u Poznanju da bude lektor hrvatskog jezika. Ubrzo potom upisuje doktorski studij i 2003. godine na temu „Kulturni identitet bosanskih muslimana – Bošnjaka" stiče titulu doktora humanističkih nauka. Habilitirao je 2016. na temu „Muslimanski odgovor izazovima Okcidenta. Islamizacija Zapada ili vesternizacija islamskoga svijeta. S posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu i bosanskohercegovačke muslimane – Bošnjake".
„Marina je jako boljelo što je Sarajevo i on kao njegov stanovnik doživio takav rat i napade, bio je ogorčen zbog toga. Iz toga je proistekla želja da svijetu i Evropi prikaže da bosanski muslimani nisu isti kao muslimani iz Sirije, Afganistana, Iraka i drugih zemalja. Želio je da im objasni da su ti muslimani autohtoni evropski narod i dio Evrope ali i da se islamski fundamentalizam ne može odnositi na bosanske muslimane, ako izuzmemo one koji su otišli tamo na ratište», kaže njegova majka Zdravka Zekić i pojašnjava da korijeni toga sežu u njegovo djetinjstvo.
„Marin je dijete iz miješanog braka i u naselju u kome smo živjeli rastao je i stalno se igrao sa svojim susjedima Bošnjacima. Kod nas je u regalu Kur'an bio pored Biblije. Nikada nismo osjetili razliku u tome što smo mi jedne nacije a oni druge."
Marinovoj preranoj smrti, kako je u nekrologu napisao njegov mentor, doprinijele su bolne životne staze a opsada Sarajeva kao najbolnija. Na samrtnoj postelji, dvije godine nakon odbrane naučnog rada „Islamizacija Zapada i vesternizacija muslimanskog svijeta sa posebnim osvrtom na bosanske muslimane-Bošnjake", uručena mu je svečana diploma doktora habitusa.
Izlazak na svjetsku scenu
Zekić u ovoj knjizi, za koju bh. akademik prof. dr. Enes Karić kaže da je izlazak na «svjetski plan» i koja je u Varšavi dobila nagradu za najbolju studiju na području balkanistike, tematizira zategnutost između islama i Zapada, posebno nakon terorističkih napada. Ukazuje kako su muslimanske imigrante zemlje Zapada „nastojale asimilirati“ i da prema njima „nisu bile uvijek tolerantne“. Pojašnjava i šta je muslimanske imigrante odvraćalo od zapadne kulture: „životni stil zapadnjačkog društva, koji se ogledao u izvanbračnom seksu, labavim obiteljskim vezama, velikom broju razvoda i vanbračne djece“.
Zekić analizira koliko islamizacija utiče na Zapad i u kojoj se mjeri Zapad, bez obzira na sve otpore, i sam „islamizira“. On, kako primjećuje akademik Karić, pomno istražuje zašto i odakle „tolika medijska povika na islam da je on jedno puko novo srednjovjekovlje". U tom kontekstu on ukazuje da su procesi sekularizacije na Zapadu odmakli sa svim njihovim protivrječjima, a u islamskom svijetu negdje nisu ni počeli, kaže Karić i konstatuje: „Zekić ne amnestira Zapad, niti Evopu, kad su posrijedi pravi uzroci današnjih migracija: ratovi na Bliskom i Srednjem istoku, posljedice neokolonijalizma, dominacija velikih sila i korporacija. Pri tom on nastoji da svestrano zahvati problem tzv. 'islamiziranja Zapada' i 'vesterniziranja islamskog svijeta'. „Zekić uočava da su tu posrijedi najmanje dva uzajamna procesa. Veliki svjetovi u međusobnim susretima ne mogu samo davati, a da ne primaju“, primjećuje sarajevski akademik.
Zemlje EU aktuelno se suočavaju i sa problemom muslimanskih migracija. One su sada, navodi u svojoj knjizi Zekić „pozvane da preispitaju svoj identitet i sustav vrijednosti kako bi prilagodili zakone i institucije sve brojnijom muslimanskoj populaciji što bi „moglo uzdrmati temelje zapadnoevropske kulture". S jedne strane, Zekić upućuje na aktuelni problem rastućeg straha od „tihe muslimanske invazije“. S druge strane, naglašava on, „modeli izolacije, asimilacije i integracije" ne rješavaju na zadovoljavajući način probleme sa kojima se muslimani suočavaju u zemljama Zapada. „U toj situaciji se od islamskih učenjaka traži da pronađu šerijatsko-pravna rješenja, koja bi muslimanskoj dijaspori u Evropi omogućila da sačuvaju islamski identitet u nemuslimanskom okruženju ali ne kao arapski, pakistanski ili turski imigranti tako što će reproducirati društveni habitat iz svoje domovine već kao muslimani i Evropljani voljni doprinijeti boljitku društva zemlje primitka“, rezimira Zekić.
Bh. muslimani – „najzapadniji islamski narod i najistočniji muslimanski Evropljani»
I na tom mjestu u njegovom naučnom radu dolazi do spone sa njemu dobro poznatim bosanskim muslimanima. Za njega su oni kao «najzapadniji islamski narod i najistočniji muslimanski Evropljani» upravo to, što Zapad traži. Oni su po svojoj prirodi veza između Istoka i Zapada, pa bi i njihov umjereni, evropski islam, pod uslovom da odoli opasnostima od radikalizacije koji mu prijete, mogao biti onaj model za kojim tragaju zapadna društva.
Zekiću je važno da objasni kako su se razvijali Bosanci i «Bošnjaštvo» kroz cijelu istoriju BiH. Objašnjava kako su se «Muslimani nalazili, gubili i ponovo otkrivali u muslimanstvu, srpstvu, hrvatstvu, jugoslovenstvu i bosanstvu, koje ih je, sudeći po ratu 90-tih, moglo dovesti do nestanka. BiH je za Zekića oduvijek bila prostor na kojem su se „Istok i Zapad plodotvorno uvezivali poput stropa ali tako da je moguće bilo prepoznati ono što je zajedničko i ono što je pojedinačno“. U tom kontekstu, gotovo autobiografski, pojašnjava kako je život bosanskih muslimana bio isprepleten sa životom bosanskih katolika, pravoslavaca, Jevreja i drugih i da oni nisu samo živjeli jedni pored drugih već da su jedni drugima davali i jedni od drugih uzimali: "Multikulturalnost Bosne je specifična i za neka europska poimanja atipična pojava. Ona nije puki zbir kulturnih sadržaja koji stjecajem povijesnih okolnosti egzistiraju jedni pored drugih, već višestoljetna, pa i milenijska duhovno-kulturna sedmimentacija i isprepletenost u kojoj ono posebno uranja ali i izranja iz svojevrsnog jedinstva kulturnih razlićitosti čineći ga tako organskim spojem“.
Zekić pojašnjava i okolnosti zbog kojih poslijeratna BiH nije bila imuna na uticaje radikalnih islamskih ideologija i upozorava da to vodi još većem otuđenju, što odgovara nacionalistima i populistima: „U složenoj multinacionalnoj zajednici kakva je BiH, selefijska/vehabijska ideologija opasna je ne samo što inicira žučne polemike i otvorene sukobe unutar Bošnjaka, već ih ciljano uvlači u antagonizme s preostalim etnokonfesionalnim zajednicama u BiH, dodatno razdirući ratom ozbiljno narušenu pluralističku kulturu.“ Kao najveće zlo tog rata Zekić smatra dovođenje u pitanje multietničkog i multikonfesionalnog identiteta BiH, „od čije restauracije zavisi opstanak BiH kao države“. I tu on postavlja centralno pitanje: „Imaju li Bošnjaci dovoljno svijesti i snage za takvu restauraciju?"
Akademik prof. dr. Enes Karić s tim u vezi kaže da je dr. Zekić svjestan zamršenosti rasprava oko BiH kao države, povijesti, društva, tradicije, identiteta: „On ne negira postojanje triju dominantnih nacionalnih koncepcija i recepcija o BiH. Ali Zekić je itekako svjestan da BiH, kao takva, jeste prototip multikulturalne, multireligijske i multinacionalne tradicije i primjer suživota za demokratsku Evropu odnosno Evropsku uniju”.
„Zekić bio i ostao oličenje Bosne"
Za akademika Karića su obje Zekićeve knjige „veliko naučno osvježenje“ i „duboko humane i humanističke“. Između ostalog i zato što se Zekić kao pravi Bosanac bori protiv ustaljenih “mitova na Zapadu“: da je Balkan, navodno, područje mržnje i svekolikih atavizama. Naprotiv, dr Marinko Zekić ukazuje na duge periode mira, kad su bosanskohercegovački narodi imali plodnu saradnju i stvarni, a ne fingirani, suživot“, kaže akademik Karić.
No, cijena mira u ovoj „najkonfliktnijoj evropskoj regiji", bila je, zaključuje Zekić, „faktička podjela BiH na etničkoj osnovi , čime je legaliziran jednonacionalni princip uređenja države“. Zekić upozorava da se „ustrajno nastojanje nacionalnih elita da u miru realiziraju postavljenje ratne ciljeve nastavlja“ i rezimira: „BiH i region, dubinom etničkih i povijesnih nesporazuma još uvijek posjeduje potencijal za proizvodnju sukoba."
Bosnu, koja je model za Evropu, kako rezimira prof. Boguslav Željinski, on je nastojao „iskopati iz njene košmarne istorije". „Marin, koji se iščupao iz sarajevske klopke smrti i pokušao doprijeti do skrivenih ali trajnih fundamenata bh. kulture, za nas je bio i ostao oličenje Bosne; te lijepe, jedine, prave Bosne dobrih i dobronamjernih ljudi. Prekinula ga je nagla smrt. Ali on će zauvijek ostati u toj Bosni za kojom je tragao."