1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Izbjeglicama hranu, zemljište i materijal za kuću

Simone Schlindwein 2. april 2016

Praktično svaka izbjeglica ne samo da dobiva azil, nego su već mnogi dobili i zemljište. Pomaže im se i da sagrade kućicu. Na žalost, zemlja u kojoj se do događa nije u bogatoj Europi: to je Uganda.

https://p.dw.com/p/1IONw
Foto: DW/S. Schlindwein

Pierre Karimunujango (na naslovnoj fotografiji) je prošle godine morao pobjeći iz svog sela u Burundiju. Sa ženom i troje male djece je prvo pobjegao u susjednu Ruandu, ali tamošnji izbjeglički logori su prepuni. Sakupio je sve što je imao i kupio autobusnu kartu za Ugandu: "Kad smo došli ovdje, nismo imali baš ništa. Ali su nam tu u Ugandi rekli da možemo ostati. Dobili smo hranu, ali i materijal da si sagradimo malu kućicu, kao što su ove plastične folije za krov. Sad su stare i pune rupa kroz koje pada kiša, ali to nam je veoma pomoglo. Nije bilo lako sagraditi kuću. Koristili smo ilovaču, a zemljište koje nam je dodijeljeno nije veliko. Odlučio sam sagraditi samo malenu kuću i na ostaloj zemlji zasaditi manioku da imamo što za jesti. Dobivamo svakog mjeseca po osobi samo dvije kile graha i 12 kilograma kukuruza, ali kukuruz ne možemo podnijeti. Moju djecu od kukuruza boli trbuh. Zato sam zasadio manioku."

Karimunujangova malena, ponešto naherena zemljanica stoji na obronku pustog brežuljka. Svugdje oko njega stoje slične kolibe s istom takvom plastikom na krovu. Neke još nisu gotove i svugdje se još gradi. Izbjeglice iz Burundija svoju četvrt zovu Mali Bujumburi, po glavnom gradu njihove bivše domovine. Uprava logora je tek prošle godine proširila naselje kako bi stvorila prostor za dvadesetak tisuća izbjeglica iz Burundija.

Ujedinjena Afrika u Ugandi

To je tek malen dio logora Nakivale, u međuvremenu najvećeg izbjegličkog logora u Ugandi. Jer tamo ne stižu samo nevoljnici iz Burundija u kojem su još 1993. počeli oružani sukobi lokalnih plemena, nego i iz Ruande, Konga, Somalije, Južnog Sudana, Eritreje... Logor je već postao pravi grad s više od 100 tisuća stanovnika, a čitava zemlja je pružila utočište za oko milijun izbjeglica. U načelu, uprava logora se trudi izbjeglice smjestiti u područje gdje već žive njihovi zemljaci, pa je tako na prostoru logora niknula prava mala središnja Afrika. Nedaleko od "Malog Bujumrurija" su četvrti izbjeglica iz Demokratske Republike Kongo i Ruande. Tamo su kuće veće i solidnije izgrađene, mnoge imaju i limeni krov. One su i najstarije u logoru i prve izbjeglice su tamo došle još prije dvadesetak godina. Ali još uvijek su u tim četvrtima stanovnici podijeljeni po etničkoj pripadnosti, s jedne strane ceste su Hutiji, s druge Tutsi. Tamo ima i stoke jer su mnogi Tutsi uspjeli iz Ruande pobjeći sa svojim kravama.

Usred ničega je u međuvremenu niknuo pravi grad s trgovinama, školama... No stanovništvo je praktično iz čitave središnje Afrike.
Usred ničega je u međuvremenu niknuo pravi grad s trgovinama, školama... No stanovništvo je praktično iz čitave središnje Afrike.Foto: DW/S. Schlindwein

Istovremeno, Nakivale je i pravi grad: u središtu je uprava logora, ali su tu i mnoge trgovine, apoteke, malene radionice stolara, krojača... Sve trgovine su otvorile izbjeglice, sve do internet-kafea gdje mladi sjede pred računalima. Tamo je i nogometno igralište gdje se neprekidno juri za loptom.

Neki su se snašli, ali neki...

Ipak, makar ih ima koji u logoru Nakivale žive već godinama, neprekidno stižu nove izbjeglice iz kriznih žarišta središnje Afrike, barem stotinjak dnevno. Brian Akankudna, povjerenik vlade Ugande za ovaj logor nam objašnjava kako su i danas stigle izbjeglice, najviše ih ima iz Burundija. Na velikom trgu usred logora stoji na tisuće izbjeglica u redu na mjestu gdje se dijeli odjeća. Čekaju da se pročita njihovo ime s dugačkog popisa: "Ova odjeća je donacija iz svih dijelova svijeta, od ljudi koji žele pomoći izbjeglicama. Ali odjeća je u dobrom stanju i čak dobro izgleda. Svaka obitelj dobiva dva odjevna predmeta po osobi. Ali, tu je mnogo ljudi, danas dijelimo odjeću za 5.000 obitelji. Na žalost, nemamo za sve i trebamo još pomoći jer su mnogi pobjegli praktično bez ičega."

Neki su uspjeli pobjeći sa svojom stokom
Neki su uspjeli pobjeći sa svojom stokomFoto: DW/S. Schlindwein

Ali dok su se neke izbjeglice i uspjele snaći s nešto malo poljoprivrede ili svog zanatskog umijeća, mnogo ih je i koji su tu već godinama i koji polako gube svaku nadu. Olivine Nyirandabyza, majka sedmero djece je pobjegla iz Narodne Republike Kongo još 2007.: "Došle su Banyamulenge i psovale su nas da smo Ruanđani i protjerali su nas od kuće. Sve smo izgubili u ratu koji se tamo vodio, i kuću i stoku. Ništa nismo imali kad smo došli. Prvo su nam dijelili po pet kilograma riže po osobi i to je bilo dovoljno. Često sam mogla i prodati koju kilu kako bi sakupila za školarinu za djecu. Ali nakon pet godina su nam smanjili pomoć i ako sad neko moje dijete oboli, nemamo novaca za lijekove. Onda moj muž mora u susjedni grad da tamo radi i nešto zaradi."

I predsjednik Ugande je bio - izbjeglica

U logoru ima šest osnovnih škola, ali da bi pohađali više škole djeca moraju u susjedna, ugandska sela. A ta škola se onda i plaća i za to ova obitelj iz Konga nema novaca: "Obzirom da naša djeca ne idu u više škole, neće niti naučiti nekakav zanat da se brinu za nas kad odrastu. Nemamo više nikakve nade da će nam ovdje biti bolje, ali ni da ćemo se vratiti u našu domovinu. Tamo je još uvijek rat i sve što smo imali je uništeno. Uganda nam je veoma pomogla, pogotovo na početku kad smo dobili i građevinski materijal da sagradimo našu kuću. Namjerno smo odlučili doći u Ugandu, a ne u susjednu Ruandu jer smo znali da ovdje vlada mir i da su tu sve izbjeglice dobrodošle."

Neki pak i nakon mnogo godina života u logoru još uvijek uredno čekaju da budu prozvani i dobiju nešto odjeće.
Neki pak i nakon mnogo godina života u logoru još uvijek uredno čekaju da budu prozvani i dobiju nešto odjeće.Foto: DW/S. Schlindwein

Doista, Uganda se čini kao golema iznimka u odnosu prema izbjeglicama i vodi izuzetno liberalnu politiku prema došljacima. Razlog tome jest, objašnjava nam Chary Yaxlei iz organizacije UNHCR, da su i današnji predsjednik Ugande Yoweri Museveni i mnogi drugi njegovi sunarodnjaci i sami bili izbjeglice u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Upravo je partizanskim pokretom iz izbjeglištva u Tanzaniji današnji predsjednik i uspio osvojiti svoju domovinu.

"Vlada Ugande je veoma velikodušno odlučila prihvatiti sve izbjeglice", objašnjava nam djelatnik humanitarne organizacije UN-a. "Isto tako, umjesto da ih sve smjesti u samo jedan veliki logor, vlada dijeli državno zemljište izbjeglicama koje na njemu mogu sagraditi kuću. S tim kućama nastaju sela i to je posve drugačija politika koja može biti uzor drugim zemljama i to ne samo Afrike. U Ugandu su došli i stručnjaci sveučilišta Oxford i tu su analizirali ekonomske prednosti koje donose izbjeglice. Ta studija je pokazala kako izbjeglice ne samo da nisu nikakvo opterećenje stanovnicima Ugande, nego čak i potiču ovdašnje gospodarstvo."