1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Kultura

„Ukulele jam“ Alena Meškovića na sceni u Kelnu

Azer Slanjankić
25. oktobar 2016

Glumac Jonas Baeck poveo je publiku od ratom zahvaćene BiH do izbjegličkog kampa u Hrvatskoj. Priča o Mikiju koga pubertet “trese” usred izbjeglištva, dramatizacija je djela danskog i bh. pisca Alena Meškovića.

https://p.dw.com/p/2ReM8
Deutschland Theaterstück "Ukulele jam"
Foto: Meyer Originals

Soba od četrnaest kvadrata, pogled na more. Super pozicija – kada bi se govorilo o “običnoj” hotelskoj sobi. Ipak, tih četrnaest kvadrata u bivšem vojnom odmaralištu na hrvatskom primorju novi su dom Mikija, petnestogodišnjaka koji je zajedno s porodicom protjeran iz BiH. Ovo je okvir u kojem se odvija radnja romana “Ukulele jam” Alena Meškovića. Roman je izvorno pisan na danskom, a preveden je na više evropskih jezika, uključujući i bosanski, hrvatski i srpski. Ovo je roman, kroz koji se istovremeno provlače tjeskoba u izbjeglištu, pop i rok, prva seksualna iskustva, potraga jednog dječaka u pubertetu za samim sobom, ali i za bratom za koga se zna da je ostao negdje u koncentracionom logoru.

Praizvedbi u pozorištu “Theater im Bauturm” u Kelnu prisustvovao je i sam autor, koji je zadovoljan dramatizacijom njegovog djela. “Od samog početka sam imao dobar osjećaj sarađujući s rediteljkom Dorotheom Schroeder. Ona je i sama tokom devedestih radila kao humanitarac u izbjegličkim logorima u Hrvatskoj, tako da je tačno znala o čemu pišem. Čini mi se da je odista izabrala najbolje fragmente romana, koje je spojila u jednu cjelinu, s pravom mjerom između komičnih i tragičnih detalja”, kaže Mešković.

Pisac Alen Mešković
Alen Mešković je rođen u Derventi. Kao dječak je prošao kroz izbjeglički kamp u Hrvatskoj, a danas živi i radi (piše) u Danskoj.Foto: Gyldendal.dk

Baeck kao tinejdžer s kasetofonom u rukama

Pretočeno u pozorišnu predstavu, ovo djelo na sceni živi od energije samo jednog glumca – Jonasa Baecka. Baecku na sceni publika vjeruje i kada kao Miki priča o svojim drugovima u kampu, nedaćama i siromaštvu u izbjeglištvu, ocu koji želi samo da se vrati kući, muvanju po plaži među turistima (“Barem tu su svi isti. Svi su pobjegli od nečega.”), onda kada uživa slušajući Bijelo dugme ili Iron Maiden, očaju kada drugovi zbog početka novog rata u BiH, onog između Hrvata i Bošnjaka, jedan po jedan odlaze dalje – uglavnom ka Švedskoj, kada dobije prvi poljubac, ili kada konačno uspije da skupi novac za toliko željeni ulazak u “hram” - u rock klub Ukulele.

Priča o Mikiju mogla je biti i priča o bilo kojem gledaocu u publici, i tu se ogleda kako univerzalnost ovog djela, tako i razlog što je Baecka publika dugim aplauzom pozdravila na kraju predstave. “Dugo i intenzivno sam se pripremao za ovu predstavu, proučavao istoriju bivše Jugoslavije. Toliko duboko sam “zagazio” u to da nisam bio siguran kako će to biti prihvaćeno, da li to nešto uopšte znači svim ovim ljudima? Da li ih ova priča uopšte pogađa? Jako sam se radovao kada sam poslije predstave sreo i troje ljudi iz BiH, koji su mi rekli da bi ovo mogla da bude i njihova priča”, kaže Baeck.

Ono što je njega fasciniralo je Mikijeva nesalomljiva želja za životom koju “nije mogao da uništi ni rat, ni gubitak domovine niti nestanak brata”.

Vremenska, prostorna i jezička distanca

Glumac Jonas Baeck
Jonas Beck je na sceni i eksplozivni tinejdžer željan života i ranjivi dječak koji je prošao progon i još uvijek se nada povratku starijeg brataFoto: Meyer Originals

Za autora Meškovića ključ za uspjeh njegovog romana, ali i predstave je što je ovo djelo pisano iz “žablje perspektive”, iz ugla gledanja jednog dječaka koji se nalazi u pubertetu i čije se odrastanje odvija “u sjeni rata i izbjeglištva”. Sam autor je djelo, koje je djelomično autobiografsko jer je i sam ratne godine proveo u sličnom izbjegličkom kampu u Hrvatskoj, pisao na danskom. “Bila mi je potrebna ta distanca. Kako vremenska, jer sam knjigu napisao tek sedamnaest godina kasnije, tako i jezička. Sve to je dugo titralo u meni. Osim toga, kada čovjek izabere jezik na kojem piše, onda bira i publiku. To je bila publika koja skoro ništa ne zna o tom ratu i to me tjeralo da budem jako precizan i koncizan. Tu nije bilo prostora za neko veliko žongliranje riječima i odlučio sam se za izravan jezik jednog šestnaestogodišnjaka.”

Juče BiH, danas Sirija

Jonas Baeck na sceni
Baeck: Nisam mogao da predvidim reakciju publikeFoto: Meyer Originals

Roman Ukulele jam, baš kao i predstava, ustvari je krik protiv ideologije nacionalizma i militarizma, krik koji upozorava na bezbrojne sudbine malih, običnih ljudi koje je bujica rata otrgla iz njihovih domova, porodica, kruga prijatelja...ali koji uporno pokušavaju da “zakrpe” svoje duše i ponovo preuzmu kontrolu nad svojim životom i svojom sudbinom – ako  ostanu živi.

Za “Theatar im Bauturm” inscenacija ovog djela je na neki način i skretanje pažnje na hiljade tinejdžera iz Sirije, Iraka ili Afganistana koji i danas rizikuju svoje živote da bi se kao izbjeglice domogli neke “obećane zemlje” na Zapadu i počeli novi život.

Što se Mikija tiče, jasno je da on svoj novi život na kraju također vidi na Zapadu, u nekoj od skandinavskih zemalja. Da li je time okončana njegova potraga za vlastitim “rock klubom” i novim, boljim životom? Alen Mešković o tome piše u svom novom romanu “Šator za jednu osobu” koji je već objavljen u Danskoj.