Umro je Klaudio Abado

U Italiji postoje dva tipa dirigenata: maestro i Klaudio Abado. „Svi me u principu zovu Klaudio“, kazao je čovjek koji nikada nije želio da bude maestro, ali je bio jedan od najvećih majstora svog zanata: bio je glavni dirigent u Milanskoj skali, Londonskom simfonijskom orkestru, muzički direktor Bečke državne opere a nakon 1989. i nasljednik Herberta fon Karajana na čelu Berlinske filharmonije.

Teško da se danas u to može povjerovati, ali njegovo imenovanje na mjesto šefa Berlinske filharmonije tada je bilo veliko iznenađenje. A čula su se i pitanja: Nije li ovaj Italijan previše slabašan za ovaj tradicijom bogat njemački orkestar? Ili pak: Da li su u Berlinu spremni za Abadovu neautoritarnu muzičku školu.

„Neki dirigenti baš žele da budu diktatori“, kazao je Abado tada. „Ali, ja računam samo ljubav prema muzici, strast prema muzici i međusobno uvažavanje. I to je jedini pravi način kako zajednički praviti muziku.“

„Muzika uči slušanju“

Listen, zuhören, ascoltare (slušajte) – to je bila riječ koja se najčešće mogla čuti na Abadovim probama. Ali, muzičari nisu morali da slušaju njega već muziku! „U školama Vas uvijek uče da govorite“, kazao je Abado. „Mnogi ljudi uče da govore, ali ne uče da slušaju. Da saslušamo jedni druge – to je veoma važna stvar u životu.“

Abado je znao slušati i s protivrječnošću živjeti. Ako bi pak iz protivrječnosti krenula buna, znao bi da povuče uzde. Tako je i Milansku skalu 1986. napustio u svađi. Ali, i u konzervativnom Beču je imao poteškoće zbog svoje ljubavi prema savremenoj muzici. Bio je u prijateljskim odnosima sa italijanskim avangardistom Luiđijem Nonom. A neka od njegovih djela izvodio je premijerno.

Za Abada je muzika uvijek bila i politička pozornica. On je otvoreno stajao na strani opozicije u Italiji, protiv 'varvarina kulture' Silvija Berluskonija. Čak je i u jednoj tv emisiji bio gost pisca i borca protiv mafije, Roberta Savijana u kojoj je iznio svoj manifest protiv kulturne politike italijanske vlade. „Kulturom se pobjeđuju socijalne nejednakosti. Kultura oslobađa od siromaštva“, stajalo je pored ostalog u manifestu Klaudija Abada.

Najteži ispit

Abado je tada ispričao i priču o najtežem ispitu njegovog života. 2000. je obolio od raka. A smrtonosna bolest natjerala ga je na žestok preokret. Daje otkaz u Berlinskoj filharmoniji i ne želi više nikakve ugovore i vezivanja. Posvećuje se samo porodici i muzici. No, prije skoro više od deset godina, počinje ponovo da diriguje, ali ne toliko često kao ranije. Mnogo vremena je provodio u svojoj kući na Sardiniji i uživao radeći s orkestrima poput Festivalskog orkestra iz Lucerna, čiji članovi su znali za njegov ideal: just listen!

Ali, Klaudio Abado se prije nekoliko mjeseci ponovo vratio u bolnicu. Otkazao je sve koncerte i okružila ga je tišina. U ponedjeljak ujutro 20. januara 2014. preminuo je u Bolonji u 80-oj godini.

Autor: Tilman Klajnjung / Svetozar Savić

Odgovorna urednica: Zorica Ilić