1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Nagrada DW-a meksičkoj novinarki

Claudia Herrera-Pahl
20. februar 2019

Meksička novinarka Anabel Hernandez, dobitnica je nagrade "Freedom Speech 2019." koju dodjeljuje DW. Za DW govori o korupciji u njenoj zemlji i međunarodnoj suodgovornosti zbog moći koju ima narkomafija u Meksiku.

https://p.dw.com/p/3DfWX
Interview mit der Gewinnerin des DW Freedom of Speech Award 2019: Anabel Hernández
Foto: DW/V. Tellmann

17. februara je ubijen radijski voditelj Reynaldo Lopez u meksičkoj saveznoj zemlji Sonora. Ovim ubistvom se broj ubijenih novinara u Meksiku od 2000. godine povećao na 144. U 2019. godini je to već treće ubistvo i četvrto tokom mandata predsjednika Andreasa Manuela Lopez Obradroa. Za novinare je Meksiko najopasnija zemlja na američkom kontinentu i - nakon Sirije - druga najopasnija zemlja na svijetu.

Sastajemo se na dogovorenom mjestu u devet sati ujutro. Ispred nas se podiže veličanstvena građevina koja je ranije zasigurno bila ponos grada. Ulazimo u ogromno zdanje neznajući gdje zapravo trebamo ići. U velikom dvorištu vidimo pet muškaraca za koje nam se čini da rade na održavanju dvorišta. Ipak oni nas vrlo pažljivo posmatraju i kada nam se jedan od njih približi primjećujemo providni kabl iza njegovog lijevog uha. Ostali također nose kabl. Postaje nam jasno da smo na pravoj adresi. Zaštitari su šutljivi i daju nam na znanje da trebamo čekati i ne trebamo praviti fotografije.

Prošlo je 35 minuta dok su se na drugoj strani dvorišta otvorila čelična vrata koja vode u obližnju ulicu. Neupadljiv bijeli automobil polako vozi i zaustavlja se. Vozač napušta automobil i prilazi nam. Nosi sunčane naočale i kapu jako spuštenu do čela. To je dakle svijet onih koji moraju bježati od narkomafije, nameće mi se misao jednog sunčanog februarskog dana u jednom lijepom europskom gradu, više od 10 000 kilometara daleko od Meksika. 

"Nikada me nećete natjerati da šutim"

Anabel Hernández nas pozdravlja i poziva nas da pođemo sa njom u njen apartman. Stanu u koji ulazimo je namješten tako da odaje izvrstan ukus za umjetnost. Kroz veliki prozor se gleda na impozantan planinski krajolik. Stabla narandže u cvatu najavljuju dolazak proljeća. Impresivna mješavina tradicionalnih meksičkih figura od kaširanog papira, starih i modernih slika u sobi nas ostavlja bez riječi. Ovo je zlatni egzil.

Čvrstim i istodobno nježnim pogledom Anabele Hernandez odaje sigurnost i mir. Njena analiza je precizna i tačna, samo glas ne može u potpunosti kontrolirati. Glas odaje njen bijes i zvuči kao duboki jauk. Riječ je o izrazu konstantne boli.

Od početka njene karijere poznata je kao "nezgodna novinarka". Ipak objavljivanjem njene prve knjige "Los Señores del Narco" (2010) u kojoj je otkrila vezu između narko-kartela i meksičke politike postala je "opasnost za kriminalne strukture unutar i izvan vlade" kako kaže. U knjizi je otkrila imena biznismena i političara, koji su učestvovali u mahinacijama narko-kartela Sinaloa. Osam godina od posljednjeg procesa protiv narko šefa Joaguin "El Chapo" Guzmana u New Yorku, kojeg Anabel Hernandez opisuje kao medijski cirkus, ona razobličuje Meksiko u kojem vladaju nekažnjavanje i totalna korupcija.

Buchcover  Anabel Hernandez, A Massacre in Mexico.
Naslovnica knjige Anabele Hernandez o nestanku 43 studenta u MeksikuFoto: Verso Books

Pritegnuta sistemom koji je ne štiti, zarobljena u neprekidnom strahu i nesposobna da dalje obavlja svoj posao ona se odlučila da emigrira u SAD.

"Nikada ne biti ravnodušan prema bolu drugih"

U septembru 2014. godine ju je u kalifornijskom Berkeleyu zatekla vijest o nestanku 43 studenta u Igualu. "Nisam mogla ignorirati bol članova porodica jer je to moj vlastiti bol", kaže ona. Pokretačka snaga Anabele Hernandez je sjećanje na njenog oca. U decembru 2000. godine je on otet u gradu Mexiko nakon čega je pronađen mrtav. Njegova smrt nikada nije razjašnjena. "Moj otac je najvažnija figura u mom životu. On je moja vodilja za moje principe. Primjerice da nikada ne budem ravnodušna prema boli drugih. Ne mogu prestati sa mojim radom jer svako moje istraživanje koje pomaže da se otkrije istina i pomaže žrtvama je istodobno put da se ispuni pravda prema mom ocu", kaže ona u razgovoru s nama.

U Berkeleyu Anabel Hernández je pisala drugu knjigu "La Verdadera Noche de Iguala". I u ovom slučaju je ona objavila informacije prije zvanične potvrde dva meksička suda prema kojoj su pripadnici vojske i savezne policije bili prisutni prilikom napada i otmice studenata. U Berkeleyu je Anabel Hernandez shvatila da je jedini način da nastavi sa svojim istraživačkim novinarskim radom taj da ostane izvan zemlje i praktički djeluje kao "dopisnik" izvana.

Pravo novinarstvo je u Meksiku iz tri razloga praktično postalo nemoguće, objašnjava Anabel Hernandez. Prvi razlog je vlada koja ne zaustavlja ubistva i otmice novinara. Onda apatično meksičko društvo koje je utonulo u svoju svakodnevnu dramu: "Ljudi se više brinu za vlastito preživljavanje nego za slobodu mišljenja", kaže ona. Kao treći razlog Hernandez navodi medijske kuće koje prema njenom mišljenju snosne veliku odgovornost. One su, kako kaže, previše korumpirane, cenzurirane, isplaćuju bijedne plaće i ne brinu se za životno osiguranje svojih reportera.

"Godinama mediji izdaju meksičko društvo jer mu ne govore istinu, već pokrivaju korumpirane predsjednike, guvernere i službenike na njihovim pozicijama. Društvo je praktično postalo ravnodušno prema smrti novinara", kaže Hernandez.

Interview mit der Gewinnerin des DW Freedom of Speech Award 2019: Anabel Hernández
Hernandez u razgovoru sa novinarima DW-a Foto: DW/V. Tellmann

Cinizam Europe i SAD

Anabel Hernández kaže da se u njenom samoizabranom egzilu u Europi osjeća usamljeno i od dolaska prije godinu dana njeguje određenu vrstu ljubavi i mržnje prema Starom kontinentu. Njen zahtjev je jasan: Međunarodna zajednica mora intervenirati. "Ali nije riječ samo o neposrednoj zaštiti novinara u u kojoj će oni biti dovedeni iz Meksika u SAD ili Europu. Riječ je o tome da se oni izvuku i da im se da mogućnost da nastave svoj posao. Sve drugo bi značilo njihovo ušutkivanje na ovaj ili onaj način".

Njena kritika se ne ograničava samo na nedostatak podrške ugroženim novinarima: "Problem sa Europom je da ona djeluje cinično. Da, ovdje se živi vrlo lijepo i mirno. Čini se kako Europa nema ništa sa žrtvama u Meksiku, ali Europa je zbog konzumiranja droge i pranja novca suoodgovorna za ono što se dešava u Meksiku", kaže ona.

Jednostavne jednadžbe

Zašto je u Meksiku tako loša ekonomska situacija ako ipak najmoćniji narko-karteli svijeta sa najvećom proizvodnjom heroina, metamfetamina i marihuane potiču iz ove zemlje, pita Hernandez. "Profit ne ostaje u Meksiku i tamo se ne stvaraju radna mjesta. Ovaj profit ide u druge dijelove svijeta i negdje drugo se otvaraju radna mjesta i pravi bogatstvo", kaže ona.

Hernández je ubijeđena: "Na međunarodnom nivou se mora razviti svijest o tome kako pobijediti narkomafiju i korupciju. Problem se ne može riješiti na lokalnom nivou u Meksiku. To se mora dogoditi na međunarodnom nivou".

U ovom pravcu se kreću i aktualna istraživanja za njenu narednu knjigu, otkiva nam Anabel Hernandez. Tu neće biti riječi "samo o Meksiku, već i o međunarodnim implikacijama onoga što se u Meksiku događa", kaže Hernandez.

Freedom od Speech Award 2019. ona doživljava kao simbol solidarnosti. "U određenoj mjeri međunarodna zajednica time priznaje da prema humanitarnoj katastrofi u Meksiku niko ne smije biti ravnodušan", kaže Anabel Hernandez. 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android