Uvijek se radi samo o čovjeku
9. juli 2018
Šta je to što dvanaest dječaka i njihovog trenera čini toliko posebnim da milioni ljudi na svojim pametnim telefonima i ispred svojih televizora prate njihovo spasavanje? Otkud ta solidarnost s roditeljima i spasiocima koji se bore protiv vremena i vremenskih prilika? Da li je bolje rizikovati ili sačekati da prođe sezona kiša? Da li je moguće toliko dugo preživjeti u pećini, čak i ako postoji kontakt sa spoljnim svijetom?
Naravno, dirnule su nas slike. Fotografije i video-snimci koje su spasioci iznijeli i pokazali svijetu, stvaraju u nama utisak da smo veoma blizu. Koje srce ne zadrhti gledajući pisma koja su djeca napisala svojim roditeljima, u kojima im izražavaju svoju ljubav, ali i prve želje kada budu na slobodi. Pravi veliki roštilj želi jedan od mladih fudbalera koji su sa svojim trenerom skoro dvije nedjelje zarobljeni u djelimično poplavljenoj pećini. To je napisao na ceduljici.
To je nevinost koja nas dotiče. Ali, i više od toga.
Jer, nevini su i dječaci i djevojčice koji se sakrivaju u ruševinama bombardovanih kuća. Za svoju sudbini nisu krive ni sirijske izbjeglice koje su se udavile u Sredozemlju, jer su njihovi roditelji htjeli bolji život, baš kao ni djeca od koje su bande ubica stvorile vojnike bez savjesti.
Neki kažu da u ovoj ogromnoj pažnji postoji dobar dio voajerizma, jer zahvaljujući modernim medijima i novinarima iz cijelog sveta, ovu borbu za opstanak možemo da pratimo skoro uživo. Izvještavanje o katastrofama u realnom vremenu svakako služi i nižim instinktima.
Ali to objašnjenje nije dovoljno.
To je jednostavna činjenica da u ovoj borbi može biti samo pobjednika. Ova situacija ne ostavlja prostor za cinizam. Ne postoji prostor za meta nivo: „Ali mi ne možemo sve da ih primimo". Niko ne tvrdi da su roditelji zapravo ekonomske izbjeglice i stoga na neki način sami krivi za katastrofu koja njihovu djecu može zadesiti u bjekstvu preko Sredozemlja.
Kada se radi o ovim mladim fudbalerima, postoji samo jedan neprijatelj: voda. Jasnoća cijele te situacije je to što je ujedinilo svijet koji ih bodri. Ova nedvosmislenost ne ostavlja mjesta za cinično pitanje – ko ima više prava na dobar život.
Željela bih da ovi sati nade, simpatije i naklonosti otvore nešto što ukazuje da je ovo bilo više od pukog medijskog događaja. I da će nakon, nadam se, dobrog završetka, poslije svega ostati više od dobrog osjeć́aja – naime, spoznaja, da se u suštini uvijek radi o čovjeku, pojedincu, koji nije kriv za nesreću koja ga je zadesila.