Samit ljubaznosti
12. juni 2018
Ko bi mislio da je to moguće: Severna Koreja je spremna da se odrekne svog nuklearnog programa ako zauzvrat dobije sveobuhvatne bezbjednosne garantije; pogled je uprt u budućnost i Pjongjang i Vašington hoće da temeljno preurede svoje odnose. Sada se zbog toga – s pravom – širi veliko olakšanje.
Jer, još prije nekoliko mjeseci je izgledalo da će ovaj konflikt eskalirati; poslije međusobnog vrijeđanja i Kimovih ciljanih provokacija, Tramp je pred Ujedinjenim nacijama otvoreno prijetio da će uništiti Sjevernu Koreju. A sada se njih dvojica rukuju, puni optimizma, i nastoje da nađu mirno rješenje spora.
Tramp i Kim osvajaju poene
Tramp se tako predstavio – prije svega svojim građanima – kao veliki spoljnopolitički maher koji je konačno smirio jedan nerješiv konflikt. Tramp je proteklih nedjelja porazbijao toliko diplomatskog porcelana da mu je za njegove birače bio potreban i neki spoljnopolitički uspjeh. Sada bi to trebalo da bude mir sa Sjevernom Korejom, koji nisu uspjeli da ostvare ni demokrate Klinton i Obama, ni republikanci Buš i Buš mlađi. Istovremeno bi, naravno, republikanci svakog demokratskog predsjednika kome bi to uspjelo proglasili za izdajnika.
No, kao pobjednik može da se osjeća – Kim Džong Un. Za njega je dogovor postignut u Singapuru veliki uspjeh. Najprije se bombama probio do pregovaračkog stola a tamo je sa predsjednikom SAD razgovarao na ravnoj nozi. Njegov režim ne želi da završi kao Sadamov ili Gadafijev, pa zato on polaže na nuklearno zastrašivanje. Kim je vrlo rafinirano uspio da obezbijedi sebi podršku Kine i Rusije. I te dvije sile-zaštitnice su na sastanku na vrhu u Singapuru sjedile za stolom, samo su bile nevidljive – kao i Japan, koji neće da izgubi svoj uticaj u regionu preko SAD.
Prvi i najvažniji korak je učinjen, ali za uspostavljanje povjerenja će biti potrebno vrijeme - a opasnosti se kriju u detaljima. To je pokazao i s mukom postignut sporazum sa Iranom, koji je Tramp poništio. No, kada na Korejskom poluostrvu srednjoročno zavlada mir, sve će se glasnije postavljati i pitanje kakve perspektive SAD uopšte žele da imaju u Aziji. SAD ne mogu mnogo toga da suprotstave budućoj supersili Kini, jer su međusobne ekonomske veze i zavisnosti Kine i njenih azijskih susjeda suviše tijesne za tako nešto. Ali, SAD i dalje sebe vide kao silu reda koja mora da pokaže Kini gdje joj je mjesto.
Oproštaj od sile reda
Tramp je na sastanku u Singapuru još jednom mogao da na velikoj pozornici istakne centralnu ulogu svjetske sile SAD. Kada ratni brodovi SAD patroliraju morima, poruka je uvijek ista: mi kontriramo Kini i stojimo uz naše partnere. Ali, sve je više sumnji u to da bi SAD - kao prije 65 godina u Korejskom ratu - poslale u borbu mlade vojnike da se na drugo strani svijeta bore, pa i umiru, za demokratiju i slobodu. Svojom maksimom „Amerika na prvom mjestu", uvođenjem carina i raskidanjem mnogih ugovora, Tramp ni u Aziji nije stekao veliko povjerenje. I tako je istorijski susret u Singapuru, i pored sve simbolike, označio početak kraja SAD kao svjetskog policajca i pouzdane sile reda.