Versajski ugovor: Krhki mir
28. juni 2019
Nade Philippa Scheidemanna u olakšavajuće okolnosti su ostale neispunjenje. Kancelar Njemačkog rajha smatrao je da su odluke dogovorene u Parizu neprihvatljive. "Koja ruka se ne bi osušila koja bi sebe i nas stavila u te okove?", pitao je ovaj socijaldemokrata. Time je Scheidemann, koji je 09. novembra 1918. godine u Berlinu proglasio republiku, kratko i precizno izrazio raspoloženje koje je bilo rasprostranjeno u njegovoj domovini. Mirovni ugovor se pokazao kao teška hipoteka za novonastalu demokratiju.
Njemački rajh je bio obavezan na plaćanje reparacije u milijardama, izgubio je svoje kolonije u Africi, Aziji i Pacifiku i morao je odstupiti od 13 posto svoje teritorije u korist drugih država.Između ostalog su Elzas-Lotringen pripali Francuskoj, Zapadna Pruska najvećim dijelom Poljskoj. Osim toga su SAD, Velika Britanija, Francuska i Italija Njemačku i njene saveznike proglasile jedinim odgovornim za početak rata. Oni su svoje protivnike "prisilili" na rat i kao"pokretače odgovornim za sve gubitke i štete", navedeno je.
28. juna 1919. godine je Mirovni ugovor zaključen u dvorcu Versaj pored Pariza, ali bez potpisa predsjednika vlade Scheidemanna koji je podnio ostavku. No unatoč tome Njemačka je samo uz protest potpisala nakon što su pobjednici zaprijetili invazijom svojih trupa. Poranje je već ionako bilo od primirja uspostavljenog 11. novembra 1918. godine zauzeto. Zbog teških uvjeta je Versajski ugovor u njemačkoj percepciji bio "diktatura mira". Istoričar Eckart Conze u razgovoru za DW kaže da smatra kako je ovaj prigovor bez sumnje opravdan. Nijemci nisu sudjelovali u mirovnim pregovorima i nisu imali udio u izradi ugovora, kaže on.
"Diktat mira" je kasnije ublažen
Iako su Njemačkoj nametnuti teški uvjeti usred Europe je mogla ostati jaka nacionalna država, kaže Conze. Dalje, kako on kaže, teret reparacije, koji najprije nije bio konkretno utvrđen, bio je prilagođen njemačkoj solventnosti i njenoj ekonomskoj sposobnosti. 132 milijarde maraka, koje su pobjedničke sile odredile 1921. godine, Njemačka je mogla do kraja desetljeća dodatnim pregovorima smanjiti na 36 milijardi. "S obzirom na svjetsku ekonomsku krizu isplate su kompletno obustavljen čak 1932. godine", podsjeća Conze na najmanje jedan pozitivan razvoj za Njemačku.
Unatoč tome Weimarska republika (nazvana tako po mjestu održavanja prve skupštine) je bila pred ponorom. Brojni neprijatelji demokratije - monarhisti, nacionalsocijalisti - su se borili protiv republike od prvog dana. U njihovim očima su samo demokratske snage bile krive za dešavanja na Mirovnoj konferenciji, a ne autoritarno carstvo koje je izgubilo rat. "Ova perfidna argumentacija je bila tako djelotvorna zbog toga jer je njemačko stanovništvo gotovo u potpunosti odbacilo Versajski sporazum", smatra istoričar Conze.
Adolf Hitler je u potpunosti ignorirao Mirovni ugovor
Međutim u nacističku diktaturu nije vodio direktan put. I za ljude u godini 1919. je budućnost ostala otvorena, kaže Conze. No desničarski protivnici republike su Versajski ugovor iskoristili kao instrument "kako bi suzbili demokratiju i u konačnici je mogli uništili". Politička ubistva nisu bila slučajnost. Najpoznatija žrtva je bio ministar vanjskih poslova Walter Ratheu, kojeg su ubili desničarski ekstremisti u Berlinu 1922. godine. Za desničarske ekstremiste je ovaj socijaldemokrata bio omraženi simbol tzv. "politike ispunjenja" prema pobjedničkim silama u Prvom svjetskom ratu.
Nada u dugoročni mir Versajskim ugovorom nije ispunjena. Nakon što je Adolf Hitler preuzeo vlast prošlo je vrijeme njemačke suzdržanosti. Nacionalsocijalisti su se naoružavali unatoč zabrani i kovali nove saveze sa fašističkim zemljama kao što su Italija i Španjolska. Britanska politika popuštanja (Appeasement) nije postigla cilj, SAD u Europi više nisu igrale nikakvu ulogu. I u okvirima Mirovnog ugovora osnovana Liga naroda se pokazala kao preslaba da spriječi narednu katastrofu.
Emmanuel Macron upozorava na "stare demone"
Eckart Conze je analizirao razloge za neuspjeh u knjizi "Velika iluzija: Versaj 1919. godine i novi svjetski poredak". No nakon Drugog svjetskog rata su pobjedničke sile pokušale izvući pouku iz situacije nastale nakon 1918. godine. "Tu spada bezuvjetna kapitulacija njemačkog Wehrmachta i preuzimanje najviše državne vlasti u Njemačkoj od strane saveznika." No prije svega se, kako kaže Conze, nakon 1945. godine pokušalo razviti međunarodne strukture i institucije koje su trebale spriječiti povratak u konfrontativni nacionalizam i politički unilateralizam.
U najmanju ruku u zapadnom svijetu su se pod vodstvom SAD-a, kako kaže Conze, razvile multilateralne organizacije i sistem utemljen na pravilima. Conze kaže da se činilo da se taj poredak nakon pada Berlinskog zida 1989. godine i okončanja Hladnog rata proširio na cijeli svijet. "Danas je ipak pred najvećim izazovima nego ikada ranije", kaže Conze. Prema njegovim riječima novi nacionalizam i unilateralizam, hranjeni populizmom i autoritarizmom, prijete stabilnosti međunarodnog poretka. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je zbog toga upozorio na "stare demone" iz vremena između dva rata koji se bude u novom životu. "I zbog toga nam se 'Versaj' ponovo približio", vjeruje Conze.