Vicevi i aforizmi kao stalni pratioci ratnih zbivanja

Na nedano održanom naučnom skupu u Triru, koji je trebao da pokaže na koji način se ratna zbivanja obrađuju u literaturi i umjetnosti, bilo je riječi i o vicevima, aforizmima, grafitima, karikaturama. Smijeh je u prvoj liniji odraz pozitivnih osjećanja. Međutim, iza smijeha se nerijetko krije surova realnost. Profesorka iz Jene Gabrijela Šubert kaže: „Oni dokumentuju duboku krizu i nesigurnost u kojoj su se našle etničke grupe bivše Jugoslavije.“

I dok vicevi i grafiti spadaju u dio folklora, te su njihovi autori nepoznati, aforizmi i karikature su najčešće misaoni kompleksi koji zahtjevaju dublje razumijevanje stvarnosti. No svi oni zajedno imaju za cilj da skrenu pažnu na određeni način razmišljanja te da isti učvrste, navodi profesorka Šubert. „1994 u vrijeme strašnih borbi, čitala sam u srpskom nedjeljniku „NIN“ 29. aprila sljedeće: „Sa punim ubjeđenjem osuđujem etničko čišćenje. Bez Hrvata i muslimana meni će biti strašno dosadno“. U hrvatskom Feral Tribune 14.03.94 je stajalo sljedeće: „Naša vjera je mnogo liberalnija. Mi barem imamo ispovjest u kojoj se nama sve oprašta“.

Vicevi i aforizmi za različite namjene

Vicevi i aforizmi u velikom broju slučajeva izražavaju kritički stav prema nasilništvu, politici, političarima. U njima se nerijetko javlja i samokritičnost. Međutim, oni mogu biti platforma širenja mržnje i rasističkih ubjeđenja, kao i potvrda već postojećih predrasuda. „ U njima pronalazimo nesigurnost, dezorijentisanost, ogorčenost, agresivnost, ironiju i usiljenu šalu. Njihova funkcija je, da daju odraz nemoći, dakle da prevaziđu agresivnost. S druge strane se često koriste za podizanje agresivnosti i za podsticanje mržnje prema drugome. Na naučnom skupu u Trieru je tako naveden primjer iz, kako je rečeno, "muslimanskog dijela Sarajeva" gdje je stajala sljedeća poruka: Ubi Srbina. Na jednom zidu u Zagrebu: Hoćemo rat. Kolji Slovence. Šipce na škripce.

Ne treba zanemariti činjenicu da način izražavnja ili težina riječi bivših Jugoslovenskih naroda ne mora uvijek biti pokazatelj surovosti, pri čemu ne želimo umanjiti težinu izrečenog pa samim tim i nastalu mržnju među narodima. No možda su oni više pokazatelj bezizlazne surove stvarnosti. Čak i kada psuju, ovi narodi samo izražavaju svoje trenutne emocije. U ratu dominiraju usiljeni vicevi koji pokazuju na nedvosmislen način očaj onih koji su ratom pogođeni.. Profesorka Šubert kao primjer iznosi sledeće: „ Da li znate koji je bio muzički hit tokom rata u Sarajevu: Gledam desno, gledam lijevo nigde moga stana. Kako se sad zove Beograd? Bio je grad na Dunavu. Slobo kaže Klintonu: Amerika nema istoriju. Klinton Miloševiću: Vi nemate geografiju.“

Rat, razaranje i uništavanje dio su istorije bezmalo svih naroda na prostoru bivše Jugoslavije. I da nije žalosno, bilo bi smiješno, kažu mnogi koji na ratno sukobljavanje gledaju skeptično. Pa šta zapravo znači smijati se i onda kada nam je do plakanja? Dobrica Savić, poznati aforističar se na sljedeći način obraća svojim čitaocima: Namijenjeno svima onima koji će se smijati, kao i svima onima koji će plakati, dok budu ovo čitali. A najviše namijenjeno onima, koji će se smijati da ne bi plakali.