Vidimo se "kod vatrogasnog"!

Petak je poslije podne i Haris Čehaić otključava vrata vatrogasnog doma u mjestu Heiligenkreuz, nadomak Beča. Bunt ključeva, kojeg nosi sa sobom, pozamašan je, zapravo tako velik, da je čuđenje teško prikriti. „To su ključevi za sve prostorije u domu: za kantinu, teretanu, podrum, svlačionicu – jednostavno za sve, zato ih je tako puno“, smije se Haris. Već devet godina Haris je u dobrovoljnoj vatrogasnoj službi mjesta koje broji svega 1.500 stanovnika i dakako, uživa puno povjerenje svih svojih kolega. Uža specijalnost pri službi su mu sredstva za zaštitu disajnih organa i zaštitna odjeća, a donedavno je bio čak i zamjenik komandanta odreda. A da se na takvom mjestu nađe jedan mlađi doseljenik, po mnogima je prilično neobično. „Pa meni nije baš neobično, meni je normalno“, pojašnjava Čehaić „ja sam u Austriju došao 1990. i tada sam imao četiri godine. Ovdje sam odrastao, ovdje sam išao u školu, ovdje su mi prijatelji, meni je i moj angažman u vatrogascima sasvim normalan.“

Važna je služba

No ipak, rijetkost je da su doseljenici u Austriji članovi dobrovoljnih vatrogasnih odreda. Ovakve službe, pogotovo u manjim mjestima, bije glas da su mjesto okupljanja desničarskih i konzervativnih krugova, tj. onih koji o strancima nemaju baš najbolje mišljenje. Čehaić, međutim, ponovo dematuje. „Pa ja nisam imao nikakvih problema, ljudi, naravno, imaju različite političke stavove, ali oni ovdje ne igraju ulogu. Ovdje je važna služba, važno je da se dobro obavi zadatak i važno je druženje“.

Haris priča da u vatrogasnom domu provede većinu svog slobodnog vremena. Heiligenkreuz se, dodaje, ne može baš pohvaliti bogatim društvenim životom. „Mi ovdje sve radimo, ovdje nam je glavno sastajalište. Ovdje se družimo, gledamo filmove, imamo internet, imamo teretanu, kad hoćemo da idemo igrati nogomet – gdje ćemo se naći nego „kod vatrogasnog“!“, objašnjava Haris Čehaić.

U vatrogasnim domovima u manjim mjestima, pa tako i u Harisovom Heiligenkreuz-u, često se organizuju i narodna slavlja, gdje se među gostima nađu i članovi staroaustrijskih lovačkih i skijaških udruženja, koji gaje i njeguju austrijsku tradiciju. Ovakvi gosti u pravilu su odjeveni u narodne nošnje - sa lovačkim šeširima ukrašenim perjanicama. A kako se u ovakav ambijent uklapa jedan mladi čovjek porijeklom iz Bosanske Dubice i kako se u to uklapa Halid Bešlić, čiju muziku Haris takođe rado sluša? „Pa ako živiš ovdje, navikneš se“, kaže Čehaić „sve to ti postane normalno. I navikneš se na njihovu muziku, njihove fešte i sve ostalo, i ne samo da se navikneš, nego ti se i sviđa.“

„Zvijezda“ lokalnih listova

I potpuno je jasno, u okruženju u kojem se našao, Haris Čehaić osjeća se više nego ugodno. I ne samo to, on je očigledno i dobar primjer integracije stranca u austrijsko društvo, zbog čega se kao takav u međuvremenu našao i na nekoliko naslovnih stranica lokalnih novinskih listova. A da se integracija stranaca treba dešavati i uključenjem istih u javne službe poput vatrogasaca, crvenog križa ili čak u policiju, na liniji je i programa kako bečke Gradske uprave tako i nadležnih organa ostalih austrijskih pokrajina. One se u zadnje dvije godine sve učestalije obraćaju mlađim doseljenicima, sugerirajući im da su u ovakvim službama poželjni i potrebni. Ne radi se, dakle, samo o integraciji stranaca već i o pukoj potrebi vlasti za mladim i angažiranim ljudima. Bez obzira na to odakle dolaze, kaže sociolog bečkog univerziteta, Mihael Kubliček. „Društvo je na neki način postalo svjesno činjenice da mnoge stvari bez doseljenika ne bi mogle funkcionisati. Mnoge kompanije u određenim privrednim oblastima bez doseljenika jednostavno ne bi mogle poslovati. Isto važi i za dobrovoljne službe svih vrsta poput vatrogasaca ili hitne pomoći. Sa druge strane, doseljenicima se putem sredstava javnog informisanja šalje poruka da su potrebni ovom društvu i to im, naravno, laska, jer ih se više ne tretira kao neki teret, i ne prebacuje im se da ništa ne rade, da se nisu spremni integrisati i da žive na račun države. A reći doseljenicima da su društvu zapravo potrebni je mnogo pošteniji pristup koji otvara prostor za zajedničko djelovanje. To je situacija u kojoj su svi na dobiti“, objašnjava Kubliček.

Policija postala profesionalnija

Tako je doseljenika u javnim službama doista iz dana u dan sve više, što po Rudolfu Batistiju, koji je pri bečkoj policiji zadužen za kadrovska pitanja, policiju čini profesionalnijom nego što je bila do sada. „Kada na licu mjesta imate policajce koji govore jezik doseljenika među kojima se desio problem, to smiruje situaciju. Dovoljna je samo jedna rečenica na maternjem jeziku, ljudi su najprije iznenađeni, ali odmah nakon tog prvog iznenađenja spremniji da se za situaciju na licu mjesta što prije nađe najbolje rješenje i pomažu policajcima koji su na uviđaju.“

Obostrana korist

No nije samo austrijsko društvo na dobiti, na dobiti su i oni koji se angažuju, objašnjava sa druge strane mladi vatrogasac Haris Čehaić. „Kada se npr. nađete u nekom uredu gdje vam trebaju neka dokumenta, svima ste već poznati, Heiligenkreuz je malo mjesto, svi se znaju i tu se onda stvari često brže obave. To nije neka posebno velika korist, ali i jeste kad se pomisli na to kako se takvi birokratski procesi mogu zapetljati“, objašnjava Haris.

Ali gdje je u svemu tome bosanski identitet, nije li pri svim ovim silnim pokušajima dobre integracije u austrijsko društvo ipak pomalo u drugom planu? „Bosanski identitet je kod kuće, kad sam sa roditeljima i kada npr. gledamo BHT“, smije se Haris. „Mene Bosna privlači i išao bih češće, ali me u tome često sprečavaju obaveze. Inače, mislim da taj bosanski identitet ne ispašta, on će uvijek biti dio mene, ali mislim da čovjek društvu u kojem živi treba da doprinese onoliko koliko može.“

Autor: Emir Numanović

Odg. urednik: Zorica Ilić