Vrbas, zelena rijeka života

Ljepotama Vrbasa Eki se divi već pola životnoga vijeka, i na njemu je, kaže, napravio „zavidnu ribarsku karijeru“. Danas je Eki penzioner i u lovu nešto sporiji, ali su sjećanja na velike uspjehe iz mladosti, još uvijek živa i vatrena. „I ja sam ti taj dan, sjećam se bila je subota, uhvatio petnaest kila mrene. Pet komada po tri kile. Pet komada, na skakavca. I bio je jedan Irfan sa mnom nešto dalje, moj mali ode da ga zovne, da i on dođe na tom mjestu pecati – on ni jedne jedine nije uhvatio. I ja mu na kraju dadnem jednu, kažem evo ti, evo ti, ribaru, kad ne znaš uhvatiti ribu. On je od muke štap htio slomiti i svu opremu baciti“, priča Eki, zabacuje mamac i smješta se u širokoj zelenoj ležaljci. Ova „klasična ribarska“ reklo bi se, potiče iz vremena kada je Eki bio mlad, onda, kada je, kako kaže, i država u kojoj je tada živio, bila sređena.

Danas su i jedno i drugo samo pusta sjećanja, jer ni država ni ribolov nisu ono što su nekad bili. Nekada je ribolov bio sport i razonoda, a danas je sušta potreba. Barem među onim ribarima koje Eki i njegov dugogodišnji prijatelj Sejo, susreću na obalama Vrbasa. „Ma kakav sport, kakve priče“, kaže Sejo „80 odsto ljudi danas u ribu ide da ima šta jesti. Da donese kući mesa. Ljudi nemaju posla, imaju vremena i šta će onda nego na rijeku, rijeka ih hrani.“

Niske penzije

Jutarnja magla se odavno digla, sa vrha Šehitluka naziru se prvi zraci sunca, a ispod jedne vrbe, čiji grane dodiruju površinu vode smjestio se i Miro. Još jedan od onih koji za pecanje vremena imaju više nego dovoljno. „Ma to nam je sve, penzionerski odmor i duševna rekreacija. Često sam tu, skoro svaki dan, šta ćeš, malo da se ubije vrijeme, malo da se možda nešto i uhvati. Radio sam četrdeset godina u Čajevcu. Četrdeset godina. A znate šta, da sam čini mi se u Tanzaniji radio samo deset godina - imao bi veću penziju“, kaže Miro, pomalo ljutito.

Nešto kasnije, kada sunce bude u zenitu i kada riba „prestane da radi“, Eki, Miro i Sejo će se smjestiti u hlad, gdje će uz kafu „iz termoske“ ispričati kako je na rijeci puno onih kojima je ulov doista važan. I kako ih posebno pogađa sudbina jednog „dobrog i poštenog“ mladića iz njihovog komšiluka. „Ma ružno je to i pričati, ali vidjeli smo ga nekoliko puta kako nosi ribu u pekaru. I jednom smo tražili da nam on proda tu ribu, da je mi bacimo na roštilj, a on kaže ne mogu, moram ribu nositi u pekaru. Ali on iz pekare onda dobije kifle, kruh, bureke, sirnice, i onda to nosi kući. To je ta tužna strana te priče. Sportski ribolov nije svugdje sportski ribolov. Kod nas trenutno ovdje to više nije sportski ribolov. To je nužda i muka, jer ljudi idu na rijeku iz prijeke potrebe, jer im je izvor hrane. To je tužno, ali eto, to su nam napravili od zemlje i naroda“, kaže Sejo.

Sjećanja

U „onoj državi“ takvo što se vrijednom i poštenom čovjeku nije moglo desiti, slažu se vrbaski veterani, ali su od one države ostala još samo sjećanja. Kako na uređeniju zemlju, tako i na vedrije ribarske dane. One dane, kada su iz Vrbasa „vadili“ i po petnaest kila dnevno, što, razumije se, „ni slučajno“ nije „klasična ribarska“. „Ma kad ti kažem, petnaest kila ribe“, galami sada već Eki prisjećajući se ponovo jednog od svojih podviga „žena i djeca to kad su vidjeli sve se hvataju za glavu. Bože, kažu, šta je ovo! To je puna banja ribe, puna do vrha, ma to su ti, bolani, komadi bili k`o janjci“, kaže Eki ali sada ga i samog hvata smijeh. „Dobro“, kaže Eki i ponovo nabacuje onaj šeretski osmjeh „možda i nisu bile baš tolike, ali sam se morao svezati za drvo dok sam ih izvlačio.“

Autor: Emir Numanović

Odg. Belma Fazlagić-Šestić