Vrijeme za američku dominaciju

Putinova inicijativa u Ukrajini je zasjenila sve. To nije samo najveća prijetnja sigurnosti Evrope od Drugog svjetskog rata. To je i najteža vanjskopolitička kriza od Obaminog dolaska na vlast, smatra politolog sa Harvarda Nikolas Burns. „Smatram da su pred Obamom dva velika izazova: jedan je da, zajedno sa Njemačkom i drugim zemljama, reaguje na rusku agresiju u Ukrajini, a drugi su kineske ekspanzionističke žudnje na području Istočnog, ali i Južnog kineskog mora koje SAD stavljaju pred brojna pitanja”, rekao je Burns.

Riječ je o dva problema sa jednom konsekvencom: „Vrijeme je za američko vodstvo“, kaže ovaj ekspert za vanjsku politiku, koji je u vrijeme Bushove administracije kao podtajnik za politička pitanja obavljao treću po važnosti funkciju u Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a. „Vrijeme je da okupimo NATO i čvrstimo veze između SAD-a i Evrope“, dodaje on i kaže kako smatra da su SAD u stanju preuzeti vodeću ulogu: “Ali mi to moramo vidjeti najprije kod našeg predsjednika“.

Predsjednik je pak od referenduma na Krimu izložen kritikama i optužbama republikanaca, a posebno senatora Johna McCaina, zbog toga što nije dovoljno oštar u svojim reakcijama protiv Putina. Ipak, vojna intervencija protiv jedne atomske velesile kakva je Rusija bila bi fatalna, upozorava Burns. Pogotovo što Ukrajina nije članica NATO-a . Njemačka kancelarka Merkel i Obama su sada zamišljeni jer su se odlučili za trojne mjere. „Najprije, moramo jačati i finansijski podržati Ukrajinu. Drugo, ali jako važno, jeste da mi imamo obaveze prema zemljama članicama NATO-a i susjedima Rusije, a to su: Poljska, Estonija, Letonija i Litvanija. I na koncu, Putin za svoje postupke mora platiti cijenu. I mislim da zbog toga i sankcije imaju smisla”, komentariše Burns.

Razmišljanje Washingtona

Bijela kuća jednostavno mijenja doktrinu i Ministarstvo finansija postaje nevojna ispostava Pentagona: odmicanje od skupih i dugotrajnih vojnih intervencija i umjesto toga, sankcije i inteligentno vođenje rata bespilotnim letjelicama. Ali, prije svega, ne samostalno. Tako je Obama 2011. godine, uz podršku NATO-a i arapskih zemalja, izveo zračne napade u Libiji. I kada je Moamer al-Gadafi svrgnut, Amerikanci nisu dalje investirali u razvoj demokratije u Libiji. Neki to iz današnje perspektive vide kao grešku.

Kada je međunarodna zajednica prošle godine odbila vojnu intervenciju u Siriji i Obama se povukao. To je bila velika greška, smatraju i prebacuju mu republikanci. Oklijevanje saveznika da poduzmu nešto u Siriji je pokazalo Putinu da iza riječi američkih prijetnji ne stoje djela, izjavio je konzervativni američki kongresmen Charles Dent za DW. „Putin je pomno posmatrao Ameriku u proteklih pet godina. Posmatrao nas je u Siriji. Posmatrao je naše pregovore o s Iranom. Posmatrao je kako SAD povlači svoje protivraketne sisteme iz Češke i Poljske“, kaže Dent. Zato on, kako ističe, razumije da je Putin mogao doći do zaključka da SAD nisu u stanju da ispune svoje obaveze širom svijeta. On je, kaže još Bent, tu vidio vakum koji on može da popuni.

Bivši diplomata Burns također tumači američko povlačenje iz Sirije kao pogrešan signal: "Mi smo povukli liniju na pijesku i rekli da će onaj ko je pređe biti kažnjen. Međutim, nije bilo nikakve kazne. Ipak mislim da nije fer tvrditi da je SAD slaba ili naivna i da gubi autoritet“, smatra on.

SAD je dokazana velesila

Bruce Jones iz washingtonskog Thinktank "Brookings Institution" kaže: "SAD nije oslabljena sila, ona je postojana. Tačno je da se na sceni pojavljuju i drugi akteri. Ipak, Amerika zbog snage svog političkog i privrednog sistema, vojnog potencijala, rastuće populacije, inovacija i tehnologija i energetskog buma, predstavlja i dalje dokazanu silu na svjetskoj sceni“.

Amerika je i dalje dominantna i vodeća sila u vojnom pogledu. "Ukoliko se uzmu u obzir američki vojni i privredni kapaciteti i sagledaju zajedno sa kapacitetima saveznika SAD-a, onda Zapad drži oko 70% svjetske privrede i ima ogroman vojni potencijal“, ističe Jones. Suzdržanost je nastala iz naučenih lekcija u američkim vojnim pohodima u Iraku i Afganistanu.

Vanjskopolitička raskrsnica

Po završetku ta dva rata Obamina vanjskopolitička strategija je još u povoju, smatra Michael Werz iz washingtonskog "Centra za razvoj Amerike". "To ne znači da Bijeloj kući ili Ministarstvu vanjskih poslova nedostaje mašte i kreativnosti, već je tu riječ da se mi sada nalazimo u jednoj prelaznoj fazi, u kojoj više ne funkcionišu samo tradicionalni načini vojnog rješenja sukoba."

Problem je u tome što su „konflikti postali asimetrični i što se u njih ne može ulaziti samo s vojnom silom. To je jedna dimenzija. Druga dimenzija je postojanje masivnog geografskog pomjeranja, koje se tek u početnom stadiju pojavljuje na prostoru koji seže do Pacifika.“

Obamina vlada je različitim inicijativama pokušala reagovati na ovo tektonski nestabilno područje. Obama je pokušao da formira mrežu saveznika sa svim državama koje imaju demokratsko uređenje. "Tu spadaju i takozvane velike investicije na političkom planu u Tursku, Brazil, Indiju. Pored toga, potrebna je nova orjentacija američke vanjske politike na prostoru Pacifika, a posebno kada je u pitanju odnos prema Kini“.

Obamina vlada je vanjskopolitički razapeta između dvije vatre, smatra Werz. On je zapravo između konflikta 20-og stoljeća, dakle Bliski Istok, i budućih izazova 21-og stoljeća koji se odnose na prostor Pacifika. Ovaj prelazak će trajati još nekoliko desetljeća.

Autori: Antje Passenheim / Faruk Šabanović

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić