Vučić griješi, Srbija i Kosovo ne mogu sami da se dogovore

DW: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je nedavno u intervjuu za RTS izjavio da bi Srbija i Kosovo možda i uspjeli da se dogovore, da su ih strane sile ostavile na miru. Kako Vi to vidite? Da li Srbija i Kosovo mogu da riješe svoje probleme same?

Naim Rašiti: Ne mogu. Dijalog u Briselu nikada ne bi ni počeo bez pritiska međunarodne zajednice i nikakvog dogovora neće da bude bez velikog angažovanja međunarodne zajednice. To nije bila korektna izjava srpskog predsjednika, pogotovo jer je on takođe rekao da prije bilo kakvog dogovora sa Kosovom, Srbija traži garancije međunarodne zajednice i takođe želi nagradu od međunarodne zajednice. On u osnovi želi da Evropska unija uvidi kakve su kompromise Srbija i Kosovo napravili i da nagrade lidere i njihove zemlje. Što se kosovske strane tiče, ona će odbaciti svaki dijalog sa Srbijom bez prisustva međunarodne zajednice.  Oni se plaše i ne veruju da sa Srbijom može da se dogovori o bilo čemu. Tako da za dugo vremena ne vidim nikakve izglede za dijalog, i za neki dogovor između Kosova i Srbije na način kako su to učinili Makedonija i Grčka. To su dakle izjave koje ne odgovaraju stvarnosti.

Na sastanku u Poznanju u okviru Berlinskog procesa je Visoka predstavnica Evropske unije za spoljnu politiku i bezbednost Federika Mogerini izjavila da dok god su na snazi takse koje je Priština uvela na proizvode iz Srbije i Bosne i Hercegovine, ne vidi uslove za obnavljanje dijaloga Prištine i Beograda na najvišem nivou. Istovremeno je Kosovski premijer Ramuš Haradinajrekao da je Priština spremna da ukine takse, ali samo ako Beograd prizna nezavisnost Kosova. Kako izaći iz ove pat situacije?

Da, to je politika Evropske unije, ali ja ne mislim da će Kosovo ukinuti takse pod datim okolnostima, čak ni ako bi Merkel i Makron pokušali da ih u to ubijede kako bi se stvorili preduslovi za dijalog. Ja ne vidim nikakve izglede za skori dijalog u datim uslovima a i ne vidim da Kosovo i Srbija mijenjaju svoje pozicije.

U posljednje se vrijeme ponovo spominje potreba većeg angažovanja Vašingtona? Da li bi to doprinijelo pronalaženju rješenja za Kosovo?

Mislim da će se uskoro pojačati uloga SAD u dijalogu. Ali niko nije zainteresovan, pa ni Vašington, da se taj dijalog vodi van okvira EU. Jer na kraju krajeva dijalog je i pokrenut uz angažman Evropske unije, a i Srbija i Kosovo se slažu da ga treba staviti u paket zajedno sa strategijom proširenja Unije za zapadni Balkan. SAD će očigledno da pojačaju svoj angažman i pokušat će da pomognu u stvaranju preduslova, da pomognu da se ubrza proces dijaloga u predstojećim mjesecima. Ali za svaki je napredak nužno da se Srbija i Kosovo približe sporazumu, a za sada to nije na vidiku.

Ako se u pregovore više uključi Vašington, da li bi onda trebala i Moskva da bude uključena?

To je upravo jedan od razloga zbog čega se dijalog ne želi staviti izvan okvira EU-a. Niko ne želi da se Rusija uključi u proces. U okviru dijaloga sa EU mislim da neće biti mjesta za Rusiju.

Rekli ste da niko ne želi Rusiju, ali Srbija je želi.

Vjerovatno da. Razlog je što srpski predsjednik želi da konačni sporazum bude prihvaćen i od strane Rusije, jer bi mu to olakšalo život. Ali on je svjestan i ograničenja ruskog utjecaja u tom procesu i svjestan je odnosa između Rusije i EU i Rusije i SAD-a, on razumije situaciju. Tako da on neće insistirati na tome. Lideri Srbije svakodnevno razgovaraju sa SAD o dijalogu, a mnogo manje sa Rusijom. Oni razumiju da se tu radi o procesu sa SAD i EU.

A kakvu bi ulogu onda trebala imati Evropska unija?

Ključna slabost Evropske unije u ovom procesu, koji je istovremeno i mirovni proces, je nemogućnost da se strankama otvori evropska perspektiva. A samo sa tim adutom u ruci Njemačka i Francuska mogu da ubijede Srbiju i Kosovo da postignu sporazum.

Prije nekoliko dana je u Tirani potpisan sporazum Kosova i Albanije o ujedinjavanju i koordinisanju njihovih spoljnih politika koji uključuje i zajedničke ambasade. U Beogradu se nedolazak kosovskih i albanskih predstavnika na skup u Sarajevu tumači kao prvi konkretan potez te zajedničke spoljne politike. Prema riječima kosovskog ministra spoljnih poslova Bedžeta Pacolija, ta koordinacija Prištine i Tirane je korisna za realizovanje kosovskih i albanskih nacionalnih ciljeva. O kojim se to ciljevima radi?

To je dugoročni projekat koji je započeo još 2010., kada su počeli da se zajednički koriste neki konzulati i ambasade. Za Albaniju je glavni cilj da olakša lobiranje za Kosovo, da ga prizna više zemalja i da ono postane vidljivije u regionu i u svijetu. To je ključna agenda. To želi i Priština. Ne smatram da se tu radi o nekom ujedinjenju Albanije i Kosova.Građani obje zemlje znaju da se ne radi o tome i oni ne vjeruju svojim liderima. Pravi problem lidera obje zemlje je da oni svoj posao kod kuće rade tako loše, da onda idu sa ovim nacionalnim diskursom, provociraju, da bi se prikrile greške. Prošle godine je to bilo u Albaniji, ove godine na Kosovu. Neki od kosovskih lidera to čine kako bi skrenuli pažnju sa tekućih i rastućih problema koje imaju Albanci na Kosovu. Sa druge strane oni se pretvaraju da prijete ili izazivaju Evropsku uniju, kako bi postigli napredak u pregovorima o pridruživanju i oko vizne liberalizacije za Kosovo. Da, to su apsolutno izjave koje ne nailaze na dobar odjek u regionu, ali ako pogledamo podatke o percepciji građana, niko u to ne vjeruje i ljudi ne žele da se ujedine. Ljudi na Kosovu žele da imaju svoju državu i svoje institucije. Ali očigledno će elite, zbog svog neuspjeha, da nastave sa ovakvim izjavama. Radi se o populizmu u odsustvu napretka u izgradnji države i ekonomskog i društvenog rasta u obje zemlje.

Da li je u toj situaciji uopšte realno, da međunarodna zajednica stoji po strani i pusti Beograd i Prištinu da se sami dogovaraju?

Bilo bi dobro kada bi dvije strane mogle da se dogovore, ali preduslov za to je da imaju povjerenje jedna u drugu, i da postoji jasan okvir za rješenje problema. Za sada ja to ne vidim. Sa Beogradom bi moglo da se pokuša, ali na Kosovu ne vidim nijednog lidera ili strukturu koja prihvata da sjedi sama i pokušava da riješi problem sa Srbijom. Za to je prerano i to je daleko od stvarnosti. Ali na kraju krajeva nije bitno gdje oni sjede i ko olakšava dijalog. Kako to sada vidimo, ni nakon ogromnog pritiska i napora međunarodne zajednice dijalog ne napreduje, jer Srbija i Kosovo još uvijek nemaju volju da to urade. A kada stranke to ne žele, ne možete im nametnuti volju da to riješe. Zato je od vitalnog značaja da ​​obje strane žele da se ozbiljno i nepovratno angažuju u ovom dijalogu kako bi se pronašlo rješenje u godinama koje dolaze. Da li se one pritom slažu u okviru rješenja bez promjena granica, ili sa posebnim statusom za sjever ili sa promjenom granica – to nije važno. Lideri Srbije i Kosova moraju da ubijede i svoje ljude i međunarodnu zajednicu da su ozbiljni akteri, da traže aranžman koji funkcioniše, koji ih vodi u Evropsku uniju i koji rješava pitanja iz prošlosti, iz sadašnjosti i buduće odnose. A to je ono u čemu su elite i u Srbiji i na Kosovu neuspešne. Niko ne vjeruje da se oni ozbiljno trude, ni u njihovim zemljama, ni na međunarodnom planu. I ja isto tako ne mislim da su ozbiljni i da su zaista voljni da to riješe.

Naim Rašiti je politički analitičar iz Prištine i izvršni direktor nezavisnog i nadstranačkog trusta mozgova Balkans Policy Research Group.

Razgovor vodio Zoran Arbutina

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android