Vunderkind sa Belvedera

„Umjesto igračaka, od rođenja dijete je posebno interesovanje pokazivalo za pisanje, rijetke knjige i novine do kojih bi moglo doći“, priča Dika Klovo o svom sada jedanaestogodišnjem sinu Vedinu. „Cijele dane on je sjedio i pisao nešto po knjigama. Već sa tri godine je počeo da čita tekstove sa televizije. Čitao je sve što mu dođe pod ruku.“

Promocija prve knjige

Već prije polaska u školu Vedin je znao čitati i pisati. Sa šest godina je počeo pisati stihove o svemu što ga je zanimalo.Njegove stihove pročitali su neki stariji, vidjeli da vrijede. Udruženje mladih Vejk ap iz Goražda mu je obezbijedilo štampanje prve zbirke. Kratko nakon toga Vedinu su pripremili iznenađenje.

Kada je došao na promociju bio je potpuno zatečen vidjevši na bini svoje ime i naslov knjige „U svijetu mašte“: „Tada sam shvatio šta se dešava. Bilo mi je jako drago da sam kasnije čak počeo po malo da plačem od sreće.“

Ubrzo nakon zbirke pjesama izlazi i njegov prvi roman. Kako je nastao i šta ga je inspirisalo Vedin priča: „ Ideju za to mi je dalo sedam knjiga o Hariju Poteru koje mi je poklonila sestra koja sada živi u Sarajevu. Prvo je to trebala da bude pričica ali kasnije sam dobijao sve više ideja i sve se pretvorilo u knjigu.“

Osim dara za pisanje, Vedin Klovo je i poliglota. Govori tri jezika. Učiti je počeo kada mu je sestra ispunila želju i kupila prvi riječnik engleskog jezika: „Tako sam počeo da učim engleski jezik. Kasnije sam išao na neke kurseve u gradu i tako ga usavršavao.“

Vedin sada uči i francuski. Još ranije je naučio španski i posredovanjem jedne humanitarne oganizacije usavršio ga boraveći mjeseci i pol dana u jednoj španskoj porodici što mu je pomoglo da usvrši i obogati znanje: „Španski jezik sam počeo učiti na jednom kursu gdje smo se pripremali za odlazak u Španiju.“

San o vlastitom domu

Vedinov još neostvareni san je da ima vlastiti dom. Njemačka humanitarna organizacija „Mostovi prijateljstva“ donirala je sav materijal za kuću. Vedinovi roditelji, oboje nezaposleni demobilisani borci radeći za nadnicu kupili su zemljište. Vedin se raduje svom budućem domu: „Samo čekamo da se počne graditi i to je najvažnije.“

Pored svih obaveza, ovaj 11. godišnjak nađe vremena igru i druženje s vršnjacima. Mlađi brat Senad kaže da mu je Vedin ujedno i najbolji drug: „Najviše se igramo lopte na jednoj livadi gore.“

Vedin nam pokazuje brojne diplome i medalje sa raznih takmičnja u znanju na kojima je osvajao zavidna mjesta. Pitamo ga kako na njegove uspijehe gledaju u školi, vršnjaci i nastavnici: „Sve zavisi, neki su pomalo i zavidni, neki to vole a nastavnici su jako ponosni.“

Otac Zijad, skromni radnik, ponosan je na uspijehe svog sina i veoma zahvalan svim ljudima što su prepoznali talenat malog Vedina. Zijad ističe da mu mnogo znači podrška od ljudi iz vlasti, grada, Opštine, Kantona: „Oni svi gledaju da koliko mogu stoje iza nas, da bih danas, sutra ako Bog da imao tu kuću“. Od Klova se opraštamo uz stihove iz dijela jedne pjesme koje nam govori sam autor Vedin Klovo: „Pjesma se zove „Mostovi spajaju ljude“:

Pitam se često zašto se ljudi mrze i svade,

Pametnije bi im bilo da mostove grade.

Spajali bi srca i ruke svoje

Da se nikad više rata ne boje.

Prijateljstvo je kao rijeka neka,

Koja na svoj vlastiti most čeka.

Most između druga i druga, brata i brata

Je nešto što jedan tiranin uopće ne shvata....

Autor Marinko Sekulić Kokeza

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić