1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Letzte Chance für Westerwelle?

30. august 2011

Njemačkom ministru vanjskih poslova Guidi Westerwelleu opet se trese fotelja. Kritičari, koji su oduvijek smatrali da on nije pogodna osoba za kreiranje njemačke vanjske politike, sada trljaju ruke.

https://p.dw.com/p/12Pi9
Westerwelle u Bengaziju
Westerwelle u BengazijuFoto: picture alliance/dpa

Njemačka politika, kada je riječ o Libiji, od početka nije bila u diplomatskom smislu majstorski izvedena. Kada je u Vijeću sigurnosti UN-a odlučeno da pobunjenici, koji se bore protiv diktatora Muamera Gadafija, budu podržani zračnim napadima na Gadafijeve trupe, Njemačka je bila suzdržana. Njeni saveznici iz Sjevernoatlantskog saveza osjećali su se ostavljenim na cjedilu.

Ovaj dojam bio je još više pojačan s obzirom na činjenicu da se Njemačka u ovom osjetljivom političkom i brizantnom vojnom pitanju ponovo našla na strani Kine i Rusije. Ove dvije stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a mogle su njemačku suzdržanost prihvatiti sa skrivenim zadovoljstvom jer je sumnja u pouzdanost NATO-a bila rijetko tako očigledna kao u ovom slučaju. Još od rata u Iraku koje su SAD počele 2003. godine u NATO-u vlada velika podjela.

Jedno su riječi, drugo su djela

Naravno, tadašnje odbijanje Njemačke i Francuske i njihove sumnje u istinske motive američkog predsjednika Georga Busha brzo su se pokazale opravdanim. Neprestano ponavljanje da u Iraku postoji oružje za masovno uništenje pokazalo se kao laž. Ipak polazne osnove u slučaju Libije bile su potpuno drugačije. Pod dojmom uspješnih revolucija u Tunisu i Egiptu i libijski pobunjenici, koji su u vojnom smislu bili inferiorni, su se odvažili na ustanak protiv Gadafijevog režima.

Cilj rezolucije UN-a bio je spriječiti pokolj libijskog stanovništva. Da ovaj cilj sa sobom nosi nepredvidive rizike, kao što je primjerice mogući angažman kopnenih trupa, bila je opravdana primjedba njemačkog ministra vanjskih poslova. Ipak ukoliko su njegova strahovanja zaista bila toliko velika onda je on u Vijeću sigurnosti UN-a trebao konsekventno glasati sa „Ne“. Koliko su se loše morali osjećati u trenutku donošenja odluke Guido Westerwelle, a sa njim i kancelarka Angela Merkel, da se naslutiti kroz njihovu verbalnu podršku rezoluciji UN-a. Stoga sukob između riječi i djela nije mogao biti veći.

Da libijski pobunjenici nisu uspjeli u svom cilju, rušenju Gadafija, unatoč podršci NATO-a onda je moglo doći čak i do angažmana kopnenih trupa i rata sa velikim gubicima u tom slučaju bi Westerwelle važio za razboritog političara. Ali na sreću ljudi u Libiji do toga nije došlo.

Bilo bi dobro posavjetovati njemačku kancelarku Angelu Merkel da svog ministra vanjskih poslova zamijeni. U skladu sa njemačkim Ustavom ministar biva imenovan i otpušten na prijedlog šefice vlade. Ipak, Merkelova zazire od ovog koraka jer ona u odlučujućem momentu nije spriječila Westerwella da glasa suzdržano u Vijeću sigurnosti o Libiji. Pri tome ona određuje osnovne političke smjernice i snosi za to odgovornost. I to stoji u Ustavu. Što više Merkelova drži do Westerwellea to više ona potkopava vlastiti autoritet, ugrožava opstojnost vladajuće koalicije i šteti ugledu Njemačke.

Autor: Marcel Fürstenau

Odg. urednik: Mehmed Smajić