Zašto Njemačka ne uspijeva deportirati izbjeglice?

U digitalnoj eri se po svijetu ne šalju samo bezbrojne banalne poruke, već i one važne. Vijesti koje nailaze na velik odjek. Na primjer, činjenica da je unatoč odbijenom zahtjevu za azil malen rizik deportacije, odnosno vraćanja nazad u državu podrijetla. Izbjeglice to znaju i stoga valjda najradije i dolaze u Njemačku. Slaba strana velikodušnog njemačkog zakona o azilu je očito nedosljednost nakon odbijanja zahtjeva. Najveće prepreke pri izvršavanju deportiranja su:

- Nepoznati identitet

Oko 80 posto potražitelja azila u Njemačku stiže bez ili s falsificiranim papirima. To se odnosi prije svega na izbjeglice koje dolaze iz zemalja u kojima se niti ratuje, niti im prijeti politički ili drugi progon. S gledišta onih kojih se to tiče je to maskiranje stvarnog identiteta razumljivo i falsificirani dokumenti su, navode humanitarne organizacije, bit bijega jer za te ljude inače ne postoji gotovo nikakav legalan način da dođu u Njemačku. No, deportiranje nakon odbijenog zahtjeva za azil bez dokumenata nije moguće provesti. Čak i kad se sazna o kojoj zemlji podrijetla je riječ, mnoge zemlje se protive primiti natrag svoje državljane.

- Nestati prije termina deportacije

Ukoliko sva pravna sredstva propadnu kako bi se dobilo priznavanje azilantskog statusa, vlasti su donedavno informirale o terminu deportacije. U mnogim slučajevima službenici, međutim, nisu više nailazili na osobu o kojoj se radi. Nestanak je sprječavao deportaciju. U međuvremenu se ti termini više ne komuniciraju prethodno. U nekim slučajevima obitelji jedno od djece ostavljaju kod rođaka ili poznanika i time postižu prijekid procesa deportacije. Pritvor pred deportaciju koji je jedno vrijeme prakticiran, ukinut je kroz presude Europskog suda za ljudska prava.

- Pravne prepreke

Onima kojima je odbijen zahtjev za azil na raspolaganju stoje različita pravna sredstva za ulaganje žalbe na tu odluku. Organizacije za izbjeglice pomažu tim ljudima da već donesene odluke upute još jednom na provjeru. Zbog bolesti ili raznih terapija se može isposlovati odgoda termina za deportaciju, zbog čega se može dobiti tzv. "Duldung" (trpljenje). U praksi u mnogim slučajevima dolazi do lančanih "Duldunga". Pretposljednje sredstvo kojim se može izbjeći deportacija je zahtjev za posebnim slučajem. Na kraju ostaje još samo mogućnost dobivanja crkvenog azila.

- Birokratsko preopterećenje

Nagli porast broja izbjeglica i s tim u svezi povećanje broja zahtjeva za azil je protekle godine birokratske procese gotovo paralizirao. Neko vrijeme je čak više od 600.000 zahtjeva čekalo na obradu. U međuvremenu je zaposleno više osoblja u nadležnim službama. Obrada zahtjeva za azil bi sada trebala trajati ne više šest i više mjeseci, već biti gotova za tri mjeseca.

- Deportacija kao psihološka prepreka

Nitko ljude ne deportira rado iz svoje zemlje. Tako bi se moglo opisati psihološko opiranje koje se može primijetiti u saveznim pokrajinama, a u čijoj 90-postotnoj nadležnosti se nalazi odgovornost za to hoće li se netko deportirati ili ne. Iza odluka o vraćanju nazad u zemlju podrijetla rijetko tko ofenzivno stoji. Prevelik je strah lokalnih političara od negativnih vijesti u medijima ako se, na primjer, jedna šestočlana obitelj s malom djecom odveze u zračnu luku.

Međutim, pod pritiskom stalno nadolazećih izbjeglica (i usred zime dnevno u Njemačku stiže i do 3.000 ljudi) sve se više gubi značaj tih psiholoških prepreka. Usto dolazi da su daljnje zemlje (Kosovo, Albanija, Crna Gora) proglašene "sigurnim zemljama podrijetla" u koje se sada može vratiti ljude. Također se raspravlja o tome treba li i druge zemlje, poput Maroka i Alžira, proglasiti sigurnim zemljama podrijetla.