"Za Solženjicina će se znati i za 200 godina"
11. decembar 2018
Aleksandar Solženjicin je toliko veliki da svako u Rusiji može da iz njega crpi energiju. Svako ko čita njegova djela stvara sebi svog sopstvenog Solženjicina. To važi i za mene. Za mene je Solženjicin bio bog. Ne idol, ne zvijezda književnosti, ne hrabar borac protiv političke nepravde, kao za mnoge druge, ne – za mene je bio bog. Molio sam mu se iako je uvijek bio uz mene – na prozorskoj dasci.
Jednog dana sam u radionici dvojice moskovskih slikara ugledao njegovu malu bistu od crvene ilovače. Glava mu je počivala na knjigama omotanim bodljikavom žicom. Bilo je to sredinom 70-ih godina, u najmračnijem i najherojskijem vremenu u životu pisca, kada se prije svog protjerivanja na Zapad zakačio sa moćnom sovjetskom državom. Preklinjao sam slikare da mi daju bistu. Kada sam je donio kući, bilo je problema: „Vrati je!" – rekli su mi roditelji. Moj otac je bio sovjetski diplomata visokog ranga a moja majka je strahovala za svoju karijeru iako je cijenila roman koji je Solženjicin objavio koju godinu prije toga – „Jedan dan u životu Ivana Denisoviča". Složili smo se da bista smije da ostane na prozorskoj dasci u mojoj sobi. I da, ako gosti upitaju o kome se radi, kažem da je to Betoven. Tako je „Betoven" kod mene preživio sve godine sovjetske vladavine.
Dvije divne knjige
Kasnije je Solženjicin sam nanio štetu svom božanskom ugledu. I pored toga, bez njega se ne može zamisliti Panteon najuticajnijih ruskih pisaca. Jer, svojim prvim romanom „Jedan dan u životu Ivana Denisoviča" on je razbio tabu temu staljinističkih logora koja je bila nadvijena nad sovjetskom literaturom. Rafinirano je izgradio priču opisujući jedan srećan dan svog junaka u gulagu. Dobro se sjećam kako su prijatelji mog oca – sovjetske diplomate – za stolom uz jelo raspravljali o o tome govoreći kako je knjiga nanijela veliku štetu Sovjetskom savezu. „Ivan Denisovič" je zaista bio osuda staljinizma.
Još veći uticaj je Solženjicin ostvario na čitavu evropsku politiku kada je na Zapadu objavio knjigu „Arhipelag Gulag". To djelo u kojem su dokumentovani užasi sovjetskih logora ni po čemu ne zaostaju za „paklenim" poglavljima Danteove „Božanstvene komedije". Čitao sam je noćima na jednoj stolici u Varšavi kod roditelja moje poljske supruge i bojao sam se da je ponesem u Moskvu. Bila je to prava bomba, koja je, naposljetku, uništila dugo oduševljenje evropske ljevice za evrokomunizam – umjereni ali ipak prosovjetski komunizam. Te dvije sjajne knjige su dovoljne da se prepozna Solženjicinova genijalnost i značaj.
Utopija „ruskog sveta"
Sa drugim djelima stvari stoje malo komplikovanije. Već u pripovjetki „Matrjonino dvorište" se vide ideološki tonovi konzervativnog „počvenjičestva" („povratka korijenima") koje, doduše, jeste bilo protiv vladajuće ideologije SSSR-a, ali istovremeno i protiv modernih zapadnih vrijednosti. Razotkrivanje sovjetskih zločina je kod Solženjicina išlo zajedno sa odbacivanjem liberalne evropske alternative. Nudio je još samo put u novu utopiju „ruskog svijeta".
Solženjicin, kojeg su Sovjeti nekad protjerali na Zapad, sve više se suprotstavljao modernoj zapadnoj demokratiji. Riječ „pluralizam" je za njega bila pogrdna. Orjentisao se prema hrišćanskim vrijednostima onako kako ih je shvatao. Vjerovatno nije bio veliki filozof koji prodire u tajne ambivalentne ljudske prirode. Predlagao je da se ljudi starim metodama liječe da bi se vratili „pristojnom životu".
I tu ga je prisvojio predsjednik Putin. U privatnom razgovoru nakon Solženjicinovog povratka iz egzila, njih dvojica su se složili da Rusija treba da okrene leđa evropskom putu. Autor knjige „Arhipelag Gulag" - sa besmrtnom logorskom zapovješću „ne vjeruj, ne boj se, ne moli", vjerovao je bivšem pukovniku KGB, koji je radio za organe tlačenja i sebe ovlastio da uspostavi „ruski svijet" prema svojim idejama. To je izazavlo ogorčenje opozicije – i obradovalo sve zagovornike Rusije kao velesile.
Da li jedan veliki pisac smije da griješi? Jedan stvarno veliki? – pitali su neki. Neko bi rekao da je Solženjicin napisao i mnoge male knjige, poput istorijskog epa „Crveni točak", serije romana o revoluciji. Da, i njegovi uporni arhaični eksperimenti sa ruskim jezikom katkada djeluju smiješno. Ali, značaj nekog pisca određuju njegove najbolje knjige. Solženjicin je posljednji ruski pisac sa kojim je i završena velika moralna tradicija u ruskoj literaturi. Njegova ličnost i djelo su važna pozornica za kontroverze o Rusiji. Za njega će se znati i za 100 i za 200 godina.
Viktor Jerofejev (1947) je ruski pisac. Godine 1979. je isključen iz Udruženja pisaca SSSR-a. Njegov roman „Moskovska ljepota" (1990) objavljen je na 27 jezika. Živi u Moskvi i kritički prati politiku ruske vlade i predsjednika Vladimira Putina.